#decko

Teško te zaboravljam. I godinama poslije. I to je žalosna, ali i jedina istina.

Ponekad pomislim da ovako mora biti, da za mene ne postoji rijec jednostavnost, nego bas uvijek i zauvijek onaj konac komplikacije se mora upetljati. Pomislim da je prerano za neke poruke, prekasno za neke prilike.. nijedna moja misao ne ide u sadasnjost.. jednostavno se ne uklapa. Ponavljam sama sebi da je budućnost pred nama, dok duboko u sebi zalim sto ti ne mogu svaki dan ispricati svoje misli i zelje. Budim se, tvoja poruka me vec uveliko ceka, tvoje rijeci čine da svako jutro budi u meni ono najljepse.. znam da cemo se vidjeti, znam da ces mi navecer ispricati cijeli svoj dan, znam i da ces saslusati moje kako ti kazes "bespotrebne" gluposti oko kojih se uvijek brinem pa ces sve okrenuti na salu.. jer s tobom svaka briga postane sala. Za mene cinis svijet jednostavnijim i ljepsim. Budim se, dolazis po mene i odlazimo daleko od svih na par sati... odlazimo na mjesto koje pretvaramo u svijet u kojem postojimo samo ti i ja. Sve je nestvarno, carobno.. sve je onako kako i treba biti. Budim se.. i gledam u realnost. Ti odlazis daleko, a ja ostajem. Nedorecena. U vrtlogu izgubljena svojim mislima, preispitivanjima i onim jednim "a sto ako?" Sutim o tebi godinama. I dok prolazis pored mene u pogledu vidim taj nas svijet, a ti kao da trazis ono nesto da potvrdimo sve, a dobivas sve suprotno od mene. I dalje sutim. I dalje sutis. Sutimo godinama, a vrijeme progovora medu nama.. nazalost.

uhvati me hype kad vidim tee prije sam znala šta ću reč sada stidim see ništa oko tebe ne vidi se,crvenim se ne mogu da uozbiljim see