#mesa selimovic

"Neprestano otkrivam da nikako ne mogu da otkrijem ljude. Ono što kažu, nije ono što čine, da li je ono što misle? Možda to ni oni sami ne znaju."

“He would compensate for his losses with a smile, and created his own inner riches. He believed that there were not only victories and defeats in life, that there was also breathing, and watching, and listening, and words, and love, and friendship, and ordinary life, which depends greatly on us and no one else.”

"Slušaj - kažem joj - govorim ozbiljno: hajde da se vjenčamo. Nećeš mnogo dobiti. Šašav sam, nesrećan, često neprijatan, u životu sigurno neću daleko dotjerati, ali ću te voljeti. Ako ti je to dovoljno, pristani."

Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahteva, moli i grdi. Ova žena, ceo moj svet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zveri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahteva i nemoguće, da oseća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvek svestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korena, radosti bez trajanja. Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži.

„A što niko ne upita: kako ti je u ovoj pustoši, kako živu dušu iznosiš iz najdužih noći na svijetu, kako s uma ne siđeš u toj strašnoj rupi? Ne, to niko ne pita, to se nikog ne tiče.”

"I lupi mi šamar, onaj najjači, kad počnem da kukam nad životom i kad počnem da žalim sebe!

Ko ne razumije tvoje tišine, riječi neće nikada.