Večeras je umro neko meni drag. Ali ovo nije njegova poslednja noć. Umirao je i ranije. I uvijek bi se budio iznova. Priznajem, manje ziv, ali je disao i mrdao u taktovima koje diktira njegov pakao. Prvi put je umro kad je imao 5 godina. Kad je otac udario majku. Dugo je sjedio u sopstvenom mraku ne mogavši da mrdne zube iz usana. Umro je dio njega, kažu, ugušio ga bijes. Kasnije je umro zbog tablice množenja. Nije mogao da nauči. Otac mu je stojao nad glavom i prijetio rukama. Svjedoci kažu da je za smrt kriv strah. Treći put je umro ne znajući da preživi jedinicu iz geografije, koju je prešutio kod kuće. Kažu, ubila ga laž. A onda i niz malih drugih umiranja. Zbog nerazumijevanja, odbijanja, ostavljanja, gubljenja, traženja, padova, preskakanja. Prošli put je umro jer je izgubio sebe. U trenu je, uz gorak ukus na korijenu jezika, pomislio da ni sam ne zna ko je. Teška misao. Pogotovo ako dođe iznenada. Postao je ništa. A mislio je da će biti sve. Priča se, ubila ga ljenost. Večeras je umro jer je prestao da piše. Vidio sam, zagrcnuo se nagomilanim riječima. Kažem: ubila ga šutnja.

Budemo i prođemo, a ne saznamo šta smo sve mogli biti i učiniti