#ljubav

Eto… nisam rođena u toj Jugoslaviji, ali nekako imam osjećaj kao da u meni živi njena krv. Čitav život slušam priče o nekim boljim vremenima, o ljudima koji su se više držali zajedno, o vremenu kada se komšija poznavao, kada se pomagalo bez pitanja i kada je riječ „zajedno“ imala neku posebnu težinu. Slušala sam priče o jednoj zemlji koje više nema, o njenim ulicama, fabrikama, školama, pjesmama, putovanjima i ljudima. O vremenu jednog predsjednika čije ime i danas odzvanja kroz priče generacija Josipa Broza Tita. I možda nisam živjela u Jugoslaviji, ali sam odrasla uz njene ostatke. Uz priče svojih roditelja, djedova i baka. Uz stare fotografije, požutjele novine, pisaće mašine, knjige i biografije. Uz one male sokove u tetrapaku, stare ploče koje i danas imaju neku posebnu toplinu i miris papira iz vremena kada se sve nekako čuvalo malo pažljivije. Možda je baš zato Jugoslavija meni uvijek bila više od države. Bila je osjećaj. Za mene je Jugoslavija Miladin Šobić koji svira dok kroz prozor ulazi ljetni zrak. Jugoslavija su Indexi, Bijelo dugme i pjesme koje su preživjele vrijeme. Jugoslavija su vozovi, more, vikendice, crno-bijele fotografije, radne akcije, Titove štafete i priče koje počinju sa: „Kad sam ja bio mlad…“

Jugoslavija je za mene i Bosna i Hercegovina. Moja zemlja, moje ulice, moj jezik, moje uspomene koje nisu ni morale biti moje da bih ih zavoljela.

I znam… živimo u vremenu u kojem se o Jugoslaviji priča različito. Neko je pamti po lijepom, neko po teškom. Neko je voli, neko je ne želi ni spominjati. I svaka generacija ima svoju istinu. Ali ja mogu govoriti samo iz svog srca. A moje srce je nekako zavoljelo jednu zemlju koju nikada nisam stigla upoznati. Danas, dok sam hodala kroz muzej, gledala predmete, fotografije i stranice nekog davnog vremena, imala sam osjećaj da gledam djelić priče koja je na neki način i moja. Kao da pokušavam upoznati vrijeme u kojem nisam živjela, ali koje me je ipak oblikovalo kroz ljude koje volim. Možda je to samo nostalgija za nečim što nikada nisam imala. A možda je to ljubav prema jednoj ideji, ideji da različiti ljudi mogu živjeti jedni pored drugih, dijeliti isti prostor, iste pjesme, ista sjećanja i osjećaj da pripadaju nečemu većem od sebe. Moja je Bosna i Hercegovina, ali negdje duboko u meni, među starim pjesmama, požutjelim fotografijama i pričama mojih najmilijih, živi i jedna Jugoslavija. I zato, za mene, ona nije samo prošlost.

Norra zna da ja zaslužujem cvijeće,

ne zato što tražim,

već zato što ga ostavljam

u tuđim danima

i kada mi ruke ostanu prazne.

Ona zna

da ljubav nije glasna,

da se ne mjeri obećanjima,

već sitnicama

koje niko drugi ne primijeti.

Zna da se zahvalnost

ne nosi samo u riječima,

nego u laticama

koje šapuću:

“Vidim te.”

Jer postoje ljudi

koji zaborave koliko daješ

onog trenutka kada prestaneš.

A Norra…

Norra pamti.

Pamti svaku moju tišinu

u kojoj sam birala nju,

svaki umor

koji sam sakrila iza osmijeha,

svaku borbu

o kojoj nisam govorila.

I zato,

kada učinim nešto za nju,

ne donosi mi cvijeće

jer mora.

Donosi ga

jer zna

da postoje srca

koja predugo cvjetaju

za druge,

a rijetko kad

neko procvjeta za njih.

Norra zna

da ja zaslužujem cvijeće.

Ne zbog poklona,

nego zbog svega

što sam dala

bez da sam ikada tražila

Kažu da vreme leči. Mene je samo naučilo kako da živim sa prazninom.

Možda si navika. Možda si ljubav. A možda si rana koja nikada nije ni pokušala da zaraste.

Deset godina nosim tvoje ime negde u sebi, a više ne umem da prepoznam svoje.

Najgore je što se ne mrzimo. Lakše bi bilo. Mi se samo polako gasimo. Iz dana u dan. Iz pogleda u tišinu. Iz zagrljaja u naviku.

Osećam se usamljeno čak i kada si pored mene.

Nedostaješ mi, a više ne znam da li mi nedostaješ ti ili čovek kakav si nekada bio. Ili žena kakva sam nekada bila.

Šta je brak? Papir? Zavet? Ili mesto na kome dvoje ljudi polako zaborave da se gledaju?

Pitam se da li smo se izgubili onda kada smo izgovorili "da", ili onda kada smo prestali da pitamo jedno drugo: "Kako si?"

U meni je toliko neizgovorenih reči da imam osećaj da će me jednog dana ugušiti. Vrištim iznutra, a spolja ćutim. I niko ne čuje tu tišinu koja najviše boli.

Volimo se... valjda.

Ali zašto ljubav toliko liči na samoću?

Strast još postoji. Tela se prepoznaju, ali duše kao da su odavno krenule različitim putevima.

Ponekad pomislim da odem. Ne zato što te više ne volim, već zato što više ne prepoznajem sebe pored tebe.

A onda me uhvati strah.

Gledam svoj odraz i ne znam ko me posmatra.

Šta ako nigde ne postoji ono što tražim? Šta ako su svi isti? Šta ako čovek ceo život beži od jedne tuge samo da bi završio u drugoj?

Osmeh je odavno nestao. Ostale su samo oči koje izgledaju umorno od svega što nikada nisu isplakale.

Ima li nazad?

Ima li napred?

Ili samo stojimo na mestu, držeći se za uspomene koje odavno više ne žive?

Možda najveća tragedija nije kada ljubav nestane.