Videla sam ga prvi put u tišini koja je govorila više od reči. Sedeo je, pio kafu, kao da pripada nekom drugom svetu — onom u koji se ne ulazi lako. Nisam znala ko je. A ipak… negde duboko, nešto u meni govorilo je: „Ja znam ovog čoveka.“

Mi smo bili nerazdvojni, mnogo smo se voljeli. Zaista, ta ljubav je bila velika, mozda i prevelika za nas. Nismo znali kako da se volimo pa smo otisli jedno od drugog, godinama vise nista nisam cuo o njoj sve do one veceri kada sam saznao da se udaje, moja tuzna vila se udaje. Te noci sam otisao na onu poznatu adresu, kao nekada odlucio sam je nazvati iz one telefonske govornice koja je stajala tu, jos uvijek je bila ista, izblijedela od vremena ali jos uvijek je radila.

Cesto sam te zvao i onda kada mi vise nismo postojali, samo iz navike, a po navici ti bi se uvijek javila, pa smo sutili par minuta i onda bi prekinuli. Nikada nisam bio lak covjek ali sa tobom je bilo lakse, ti si nekako izvlacila najbolje od mene. Vise nikada nisam davao nekoj djevojci onu paznju kao tebi, nisam im izvlacio stolicu da mogu sjesti, nisam im drzao jaknu da je mogu lakse obuci, nisam im donosio bijele ruze kao tebi, do vraga nisam ih ni volio kao tebe ali one su voljele mene neke mozda cak i vise od tebe. Prokleto musko nikada ne moze da zaboravi onu koja ga je najvise promjenila. Nisam pazio na sitnice kao nekada sa tobom, nisam znao koja im je omiljena boja, koje im je omiljeno jelo, omiljena pjesma, nisam cak ni slusao sta su mi pricale, bio sam los kao momak zaista. Nisam im ispricao zasto imam toliko oziljaka po tijelu kao tebi, nisam im rekao kako je moja najbolja prijateljica sebi uzela zivot i da me to slomilo, nisu nista znale o meni kao ti, ali su opet toliko vjerovale da sam dobar covjek, i da zasluzujem biti voljen. Kako da im objasnim da sam ja sve ali nikada dobar covjek? Kako da im objasnim da ja nisam covjek koji moze biti voljen, koji moze da voli, da u meni nije bilo nicega osim tuge. A ja sam naucio da zivim sa tugom u sreci. Pokusale su da sastave sve ono sto si ti slomila, sto je zivot slomio, ali nisu uspjele, u pokusaju da mene sastave sebe su slomile.

Budi slobodan kao ptica i zakazi svoj let, izadji iz kaveza i pogledaj okolo, pogledaj gore, uzmi sve sto ti zivot pruzi.

Noćas sam, babo, sanjala kako mi govoriš da me čekaš. Nisam bila svjesna da si mrtav i rekla sam ti da dolazim čim prije. Kako je slatko bilo. A tako je malo slatkog u ovom dugom, beskonačno dugom vremenu što traje, a kraja mu nema.

Vreme je za pitanje