#pisac

-Znam da se nismo dugo culi, ali htjela sam te pitati da li mi mozes donjeti moj lancic? To je bio poklon od moje majke, i ne zelim taj poklon izgubiti.

-Zao mi je ali bacio sam tvoj lancic.

-Lazes, znam da lazes.

-Lejla, ne lazem, ja lancic vise nemam, znas da nikada nisam cuvao stvari, i dopustao da me uspomene lome.

-Znam da ga nisi bacio, ali ostavit cu ti ga, jer znam da ces ga ti vjerovatno bolje cuvati od mene, ali mi obecaj jednu stvar? Znam da nikada ne krsis obecanja. Jednog dana cu doci po lancic, obecaj mi da ces ga cuvati, nebitno koliko vremena prode, ali ja cu se vratiti tebi, i ostat cu, sada jednostavno nije bilo vrijeme za nas.

-Obecajem Lejla.

Deset godina je prosla od naseg zadnjeg poziva, ja sam taj lancic cuvao sve te godine, jos uvijek ga imam u onoj mojoj kutiji tajni na ormaru. Nije se nikada vratila a ja sam znao da nece doci, samo nikada nisam nasao snage da pustim sve ono sto je ostalo od nje. Ona se udala u Junu.

Kriva sam što sam ziva

nikad ne pušta da spavam,

vuče me u sebe kao da sam

slabiji od dima koji udišem,

a tvoje oči, te smeđe provalije,

gaze preko mene kao da

sam trotoar pun opušaka,

i ja im se smejem, jer voleo bih da me

pregaze zauvek.

Ti si lepotica i ubica u istom telu,

ne znaš koliko krvi nosi tvoja tišina i

koliko kostiju lomi tvoj osmeh.

Kad stojiš ispred mene, osećam se bedno,

sirovo, ali i živ – prokleto živ –

i znam da nema viskija,

nema cigarete, nema jebene noći

koja može da me natera da te zaboravim.

Ako je ljubav bolest, onda si ti epidemija

kojoj se predajem bez maske i leka,

jer bolje je umreti od tebe nego živeti bez

tebe.

Birao je riječi koje će da me povrijede.

"Nemoj mnogo da me voliš."

Hladnoća iz njegovog glasa je zavladala riječima.

Ćutala sam i čekala da nastavi.

"Već mi je zlo od te tolike ljubavi."

Opet sam ćutala i puštala ga da vrijeđa već povrijeđeno srce.

"Nisam tražio da me voliš, nisam to želio."

Hladnokrvnost je izbijala iz njega i gušila me u našoj ogromnoj sobi.

"Ti mene samo vidiš kao stvar."

Tiho sam progovorila.

"To i jesi. Nikad nisi bila nešto više od obične stvari."

Riječi su mu glato skliznule sa jezika, kao da to svakodnevno govori.

Njegove riječi gađaju direktno u srce, uvijek.

Trudila sam se ne ispustiti suze nakupljene na kutovima mojih očiju.

"Ako je tako onda ja nemam šta ovdje raditi."

Drhtavim glasom sam rekla, trudeći se da ne ispustim ni jedan jecaj.

"Znaš gdje su ti vrata."

Pokazao je rukom prema izlazu iz sobe i čekao da izađem iz nje.

"Ako se poželiš vratiti dođi mi bez te prevelike ljubavi."

Nasmijala sam se podrugljivo njegovim riječima.

Odmahivala sam glavom dok sam izlazila iz naše sobe, sad već njegove.

Ostavila sam sve svoje u njegovim rukama.

A zbog ljubavi prema njemu više nikad neću biti ista.

Ela🦋