#starost

Cijelog života tražimo nekog da "ostarimo zajedno", umjesto da nađemo nekoga da zauvijek ostanemo djeca.

Mi preživljavamo na nikotinu i kofeinu, a alkohol uzimamo kao večeru. Nemamo manire i često se svađamo. Hodamo preko ceste bez da pogledamo obje strane. Vičemo kad nam nešto smeta, ali nikad kad nas boli. Tišina nam je draga koliko i čitanje lektira. Modrice po našem tijelu predstavljaju koliko smo toga prošli. Uzimamo sve što društvo nudi i živimo punim plućima. Opisujemo se kao stare duše, a prodali bi se za gram ovoga što ovi današnji parovi imaju. Živimo za vikende i oporavljamo se od njih cijeli tjedan i tako u krug.

Da sam znala da je puno ljepše, bolje i jače, zrelo voljeti , ipak bih požurila da odrastem. Ona dječja ljubav je bila kao i klimavi zubi- ne znaš kad će ispasti, ali je u svakom slučaju rupu popunio jedan dobar i čvrst zub. Tako je, u mom slučaju, i sa ljubavi. Prvi put sam voljela onako školski. Držala klimav zub i nisam htjela da ga izvadim. A svjesna sam bila da će jednom svakako i sam otpasti. Nisam mogla i nisam znala da se odvojim od njega. U tim trenutcima sam i porasla, sazrela i shvatila da je bolje otići, nego čuvati nešto što odavno gubi svoju vrijednost i jačinu. Progutala sam taj gubitak, preživjela i znala da ću jednog dana dočekati nešto puno veće. I dočekala sam! Nešto što svakog dana postaje sve jače. Bilo je između svega toga lijepih trenutaka, dobrih uspomena, osmijeha koji su vrijedili tad kad su se dešavali. Bilo je i iluzija koje su izgledale kao ljubav. Ali spoznala sam istinu o svakom tom trenutku onda kada sam vidjela kako zapravo izgleda zrela ljubav. Ne kažem da je to čovjek za kog ću se udati, niti da je to moja srodna duša. Ne mogu sebi određivati sudbinu, niti mogu unaprijed znati.. Ali je prvi sa kojim mogu zamisliti budućnost. Prvi zbog kojeg se usudim reći da bih voljela da bude onaj s kojim ću ići rame uz rame i onda kad nam se ista od starosti poviju i spuste. Prvi sa kojim bih voljela da živahno koračam svakim putem našeg života, pa čak i onda kad budemo morali uz štake hodati. Bitno je da hodamo u paru. Volim ga, onako zrelo, toliko, da sam spremna da ga vučem za sobom onda kada sam ne bude mogao da hoda. Osjećam da je naša putanja kojom idemo čvrsta. Osjećam to, onako kako sam ranije osjećala koliko su klimavi svi oni zubi bili. Sada imam dobare, čvrste i zdrave zube. S njima ću da pojedem svaku tugu, da isitnim svaku gorčinu. I, iako ostane gorak ukus, imam ono što me spasi svakog zla, otjera gorčinu i na lice uvijek stavi osmijeh. A i što se ne bih smijala kada imam lijepe zube!?

Nije Problem što sada nemam momka. Mogu ja čekat. Znam da sve ima dobre strane i što smo stariji to smo zreliji i u vezi. Ali recimo da ga nađem u 25 godini. Ne vjerujem, da će tada "ukrasti konje" sa mnom, grafitovati zidove mojim imenom na kojim je zabranjeno, gledati zvijezde i filozofirati o nebu i zemlji samnom dok ne zaspijemo ili gledati crtiće poput sunđer Boba i sve Disneyove Filmove po redu. Možda i hoće, ko zna. Možda ću imati tu sreću i nać nekog ko će isto kao ja nikad odrasti i biti moj Peter Pan. Sve je moguće, iako nevjerovatno. Nadat ću se tome dok ga ne budem našla.