#istina

Postoje rečenice koje nosimo u sebi godinama. Lagane su kao pero na papiru, a teške kao kamen na srcu kad ih treba izgovoriti na glas. "Volim te". "Pogriješio sam". "Nedostaješ mi". "Zaboravi me". Neke se riječi teško izgovore jer nas je strah odbijanja, tišine ili bola. Ćutimo i umjesto "Volim te" ili "Nedostaješ mi", kažemo "Nema veze". Najteže su one riječi koje ostavimo za kasno, a kasno nikad ne dođe. I baš zato neizgovorene riječi bole najviše, jer nikad nisu dobile šansu da budu čute.

Postoje ljudi koji prođu kroz život, a da ih jedva primijetimo. I onda postoji on. Onaj o kome misliš i kad ne želiš. Onaj čije ime ti se pojavi u glavi niotkuda, usred običnog dana. Misli o njemu ne traže dozvolu. Dođu same, najčešće u tišini. Kad čujem pjesmu koja mu se sviđala. Kad vidim mjesto gdje smo se slučajno sreli. Kad padne kiša, a on je volio kišu, onoliko kao što moja duša kišu voli. U tim trenucima vrijeme stane i ja se vratim na ono što nikad nije ni počelo. Ne mislim na njega iz tuge. Ili bar ne samo iz tuge. Mislim na njega jer me podsjetio kakav je osjećaj biti živa. Zbog jednog pogleda, jedne rečenice, jednog smijeha kojeg pamtim. Nismo imali priču, ali imali smo trenutke. A neki trenuci teže više od cijelih godina. Pitam se da li i on ponekad pomisli na mene. Da li mu se i moje ime pojavi bez razloga onako usred radnog dana, odmora? Možda ne. Možda sam ja bila samo prolazna misao u njegovom danu. Ali za mene je bio mnogo više od toga. Bio je "šta bi moglo biti". I dok neke ljubavi završe, ove misli nemaju kraj. One samo dođu, podsjete me na njega, i odu. I svaki put ostave malo topline. Jer voljeti nekoga u mislima, i bez uzvraćanja, i dalje je ljubav. Ljubav bez smisla i ograničenja, ljubav bez dozvole, moja ljubav..

Kažu da je ljubav najljepša kad je uzvraćena. Ali šta je sa onom ljubavlju koja nikad nije ni počela, a opet ostavi trag dublji od svake prave veze? To je nesuđena ljubav. Ona koja živi u pogledima, u nedorečenim rečenicama i u "šta bi bilo kad bi bilo". Nesuđena ljubav često počinje tiho. To je osmijeh koji traje sekundu duže, slučajni dodir ruku, razgovor do kasno u noć sa nekim ko te razumije bolje nego iko. Ne izgovori se ništa veliko, jer strah je jači od hrabrosti. Bojiš se da ćeš reći, pa izgubiti i to malo što imate. Pa šutiš. I ona šuti. I tako vrijeme prođe. Eto tako do zadnjeg daha..