#pesma

Mi,Mi koji živimo pod znakom smrtiPrepoznajemo jedni drugeZnak smrtiOstavio je traga vječnogU srcima našim i Nastavljamo hodnicima Života ovogZauvijek obilježeni, Neki možda sjetni, aliZauvijek zaljubljeni u život,Radost i ljepotu Ispunjeni lijenom hrabrostiDočekujemo novi dan Izgubljeni Ali nekako živi LelujamoTragovima prošlih inkarnacijaTražeći nove pute

Sati dolaze i prolazeKao i ljudi na cestiUvjeti njihovi nisu mi poznatiCjenik njihovih uslugaOdveć je preskupZa sve nas sa pogreškamaZa sve nas sa slomljenim svjetovima… Svjetlucave kapi kiše Uljepšavaju puknute cesteI nikada nećemo znatiKo sve hodi njimaNi što se u tim ljudima nalazi Nudi li njihova nutrina nešto Ili smo ipak svi prazni.

Zakačila me ramenom na pešačkom

U jakni boje cigle i srebrnim alkama

Prepoznala sam njihanje kukova

Koji je odvode u besciljnost

Osetila ubod zavisti

Koji mi se zariva duboko

Ispod svih izgovora

Želela sam da bacim telefon iz ruke

Sjurim do prve govornice 

Koja odavno ne postoji 

Zatvorim se u portal između mene i sveta

Veliki grad u kom niko nikog ne čuje

Nestaje kada mu okrenem leđa

Utonem u ritmičnu tutnjavu

Ljubavi preko žice

Ovo je hitan poziv

Probudi se

Ustani

Trči

Beži

Saznala sam da voleti nije opsesija

I opsesija nije spas

Utočište nije tuđe rame

Zaljubiće se u ulogu - uloge nisu ljudi

Izbegavaj psihijatriju 

Patologija kakvu imamo još nije opisana

U udžbenicima na medicinskom fakultetu

Imamo još samo nekoliko snežnih zima

Do sledećeg velikog potopa 

Ne lupaj glavu godinama

Poludećeš od nedostatka smisla

Ili je lupaj - imaš koju viška da protraćiš

Nestani i vrati se i reci naglas

Da si možda bila u pravu ono sa 19 

I sada ne piješ lekove iz inata

Ali zaboraviš na sve kada gledaš u pseće oči

Vodene površine

Lepe žene

I setiš se svega 

Na terapeutskom kauču

Za volanom

Kad ostaneš sama 

I maločas,

Posebno maločas,

Kada si u sred gužve srela nju.

U kojem sam času uvidela Da jedna ja drema dubokim snom, Prepušta se prostranstvu sveta I buši opne svoga bića Sada već razlivene Po dalekim prostranstvima U biće ulaze bitke, snovi, nadanja, proviđenja, Poneka topla reč, ali premalo deljenja, previše htenja. Pokušaj buđenja i smiraja uzaludan je, jalov, bedan, Dok borim se za udah smisla, makar jedan. E moja čovječice mala Nisi rođena…

there comes a time in life when everything that seemed clear becomes a memory from a past life suddenly, everything you know has been destroyed  and you don’t even know yourself who you really are or what’s real anyway not sure if you have a will to forge a new path  or whatever should be a good replacement or whatever should be there  where once strong convictions stood it is unclear…