Volio sam da me gledaš, ali ne i da te gledam.

Gdje god da si, sujeta neceg proslog uvijek ostane. Poljepi se na navike, misli i osjecaje kao kafa u prljavoj salici od sinoc. I onda u sred kisnog dana, u sred dobrog drustva, u sred subotnje veceri, izadje... osjetis je.. pa ti se tudji osmijeh ucini poznatim, pa te necije rijeci vrate u neko proslo vrijeme, neciji parfem, miris kose ili sampona. Ta neka proljetna kisa... I onda sutis, budes sam u svojoj glavi na tren, dok se vrijeme ponovo ne pomakne.

Danas moj brat i ja, s kojim bas i nisam bliska, idemo u veliki soping centar. Prolazimo mi kroz guzve i pored raznih ljudi, svi nekako obicno obuceni, nikoga posebnoga. I pogleda mene moj brat u jednom trenutku, ja onako cijela zamisljena u svojim leprsavim narancastim hlacama, crvenoj majici na kojoj se istice ogromna ogrlica od sedefa i kosom tek osusenom. I kaze samo “ti iskaces iz mnostva” Vjerujte, nikad mi nitko nije rekao nesto ljepse od te recenice.💘🖤