#njemu

ne dobijemo uslove,

upozorenja, vrline, mane,

spisak svega što posjeduje

ili što ne posjeduje.

Bez ikakvog objašnjenja,

razloga sujeta nas jede,

iste pjesme, stihovi,

ista mjesta i pića,

nota hoda,

osmijeh, dodir

i sve ono što su poklanjali

bez materijalne vrijednosti.

Pitanja

na samo ovu temu

su bez ikakvog odgovara,

muk, tišina.. suze i jecaj.

hoćeš li ikada sebi oprostiti

što si me dao drugom

i što njemu pripadam?

Žao mi je što mi više tvoje riječe skoro ništa ne znače.

Žao mi je što još uvijek tvrdiš da nismo mogli uspjeti.

Žao mi je što se nisi htio boriti zajedno sa mnom.

Žao mi je što su me ubili oni prije tebe.

Žao mi je što su te ubile one prije mene.

Žao mi je što nisam imala i što i dalje nemam snage da sav teret ponesem na sebi.

Žao mi je što ja sama ne mogu biti ono naše jedro.

Žao mi je što se na tebi sve slomilo a možda to nisi zaslužio.

Žao mi je što mi još uvijek govoriš da si htio sve sa mnom, žao mi je jer mi nisi to i dokazao.

Žao mi je što sam postala dio tvog života, što sam se osjetila prihvaćenom kao nikad do sad.

Žao mi je što sam kraj tebe imala ono o čemu sam oduvijek sanjala.

Žao mi je što si isplanirao svoju budućnost uz mene.

Žao mi je što si otišao prije nego što smo i počeli.

Žao mi je što kažeš da sam ja mnogo hrabrija od tebe.

Žao mi je što si u pravu za to.

Žao mi je što nisi bio i što i dalje nisi svjestan koliko si mi bitan.

Žao mi je ako si ikad posumnjao u mene.

Žao mi je što te nakon svega ne mogu gledati kao prijatelja.

Žao mi je što želim ili sve ili ništa.

Žao mi je što si još uvijek tu.

Žao mi je što ja želim da budeš tu.

Izvini.

Sinoć mi je svaka uspomena postala dio ružnog sjećanja.

Shvatila sam da je on taj, cijeni me, voli me, nasmijava me i ono najvažnije, poštuje me.

Ne diže ruku na žensko.

Sinoć sam se ponovo zaljubila, napokon sam shvatila šta i kako. Toliko sreće u tom momentu kad shvatiš da ti srce opet radi, jer si mislio da nikad neće.

Toliko sreće u tome kada shvatim, da kad ga pogledam, ja se još više zaljubim.

I onda dođe ovaj današnji dan, otvaram oči, naporno zvono, otvaram vrata, kad ti, poželio me kažeš.

Ali ovaj put ne, nema šanse, ne dam ti dozvolu za uništavanje mene.

Sve druge sam lako preboljela, uvijek istim šablonom, zamjenjujući ih nekim drugim, ali tebe želim da odbolujem. Ne znam zašto, ali čini mi se da poslije tebe neće doći nova osoba u moj život bar još dugo vremena. Tiho, da ne čuje niko pa čak ni ja puštam te da odeš iz mog već uništenog srca. Ovog puta bijah kriva ja jer nisam znala da zadržim tebe, bio si previše dobar da bi bio istinit. Činjenica jeste da nam je veza mogla biti puno bolja, mada sjebani smo oboje i pod prevelikim pritiskom prostora oko nas, ljudi, sredine. Baš kako emocije ne pokazujem ljudima oko sebe tako ne izbacujem emocije ni u ovom tekstu, jer ne želim da iko osjeti da sam tužna zbog tebe, sve ću držati u sebi do posljednjeg trenutka kada nova osoba napokon ušeta na vrata moga srca čiji ključ samo ti posjeduješ i osjećaje prema tebi zgužvam i bacim kao papirić u kantu. Mada do tog trenutka sigurno neće doći još dugi period. Svima kažem da i nisi nešto posebno, ubjeđujem ih da mi se samo sviđaš, da tu prevelike ljubavi nema mada se na kraju dana pitam koga lažem njih ili sebe. I dok odlaziš, posljednjim atomom snage pokušavam da te zaboravim i da se ne okrenem posljednji put, mada teško. I evo vidiš, okrenula sam se, mašem ti, želim ti svu sreću ovoga svijeta iako znam da je ovo posljednje zbogom i da u tvome životu više ne postojim ja.

u tvojim ramenima

i sve bi bilo kao prije

slomljeni dijelovi

opet bi se sastavili

ali uzalud mi nada

kad i ja i ti znamo

da to je nemoguće