#zaborav

Lagano nestajem iz tvojih misli

Zaboravljaš da bila sam tu

Deo tebe i tvog vremena

Desila se promena

Desilo se da ti nisam potrebna

Kao opesena, kao magla, kao dim

Mehurići spaunice su popucali

I sa njima popucali smo mi

Krhke su niti nas vezivale

Poput paučine, koju kiša opere

Zboravljam da zaboravio si me

Da sve izgovorene reči su potonule

I samo olupine u mom sećanju su ostale

Zaboravljam da ne misliš na mene

Imaš ti sad nove muze i utvare

Iz prošlosti ne vraćamo se

Zaboravljam da brzo zaboravljaš sve

O kako mrzim rastanke, životna fobija mi je bespomoćno posmatranje iz daljine kako se u trenutku obrušavaju zidovi nečega što me je držalo na optimalnom nivou življenja.

Konture ostavljenih će blijedjeti do konačnog nestanka i to je skroz prirodno ali lažna obećanja ostaju kao ožiljci koji se ne mogu zaliječiti.

O kada bi svi ljudi skupili muda i trčali u susret budućnosti i bili malo iskreni, ovakvih tekstova ne bi ni bilo. Kako smo jučer bili nešto što danas želimo da više nismo?

Ne, ne živimo danas u takvom vremenu kao što mnogi mislite jer svjedoci toga su Dučići, Selimovići, Šantići, Krleže i drugi. Čovjek je uvijek bio zaključan u ambalaži koja prezire svoj sadržaj, gdje je laž nova istina a ljubav samo citat, ali čovjek ti je teški hajvan i ono malo duše što ima, šejtan mu je dao da mu bude teže.