#bijelo

Crno-bijelo

-pišem, dakle postojiš

Bijelo dugme - Đurđevdan

i kaze da, da, da 

Zaboravio sam pisati.Ono sto je nekad znacilo sve,sad ne znaci nista. Ono zbog cega bi mi sve imalo smisla je nestalo. Ubijala me bjelina. Bjelina listova izlozenih ispred mene. Falile su mi rijeci. Trazio sam ih,ali ih nisam mogao naci.Trazio sam ih u smotanoj cigari,ali dobio bi samo pepeo. Trazio sam ih u papirima zatrpanim u ladice,ali dobio bi samo nered. Sve sto sam zelio napisati nije se moglo napisati rijecima.Nisam vise mogao gledati bjelinu praznih listova,pa sam zapalio cigaru i otisao do prozora. Razocaran samim sobom gledao sam ulice svoga grada. One bi me odvlacile u price za koje sam mislio da su nestale.One bi mi vracale rijeci koje bi unistavale onu dosadnu bjelinu. U njima sam nalazio rijeci zatepane tmurnim mislima,ali ovaj put upravo te ulice nisu bile nista drugo osim tmurne kao i moje raspolozenje. Odlucio sam izaci iz mracnog zadimljenog stana. Uzeo sam jaknu i brzo izasao. Otvorivsi vrata haustora osjetio sam kako puse hladan vjetar toliko hladan da se mogao poistovjetiti s nekim ljudima.Hodao sam. Previse osjecaja koje sam zelio ugasiti.Previse misli koje sam zelio prekinuti.U meni su nastali veliki osjecaji za jednog bezosjecajnog covjeka ,ali ipak cak ni oni nisu pomogli da unistim bjelinu. Nisam ih zelio,smetali su mi.Nisam ih zelio,ali ostali su. Umoran,neispavan i ozaloscen sjeo sam na drvenu klupu. Nisam govorio nista jer sam izgubio smisao.Smisao za zivot. I napokon sam to priznao.Nije bilo namjerno,jednostavno je nestao.Nije bilo nacina da ga se vrati.U tom trenutku pogledao sam nebo i shvatio da umjesto mene, zaplakalo je nebo.Sivi oblaci nad mojom glavom lijevali su hladne kapljice.Ostao sam zadrvljenjen sjediti na klupi. Nije mi smetala kisa jer u sebi sam imao osjecaj kao da se utapam u vlastitim mislima i nezeljenim osjecajima. Veliki kaos. Gledao sam u daljinu da zaboravim na sve. Zelio sam se smiriti ,ali mene je mucila bjelina. Zelio sam zaboraviti,ali sjecanja su se vracala. Zelio sam progovoriti,ali rijeci bi mi se zamrsile. Sve se svelo na tugu. Nisam je volio. Ona je bila ta od koje sam se osjecao kao daltonist. Ona je bila ta koja je ubijala nadu da ce poslije ove kise koja pada ipak izaci sunce. Ona je bila ta zbog koje se utapam. Na ulici je pusto i vlada potpuna tisina.Kao da je netko cijelom gradu rekao da utihne. Volio bi imati tako tihe misli kao sto je trenutno ovo mjesto. Nedaleko od mene cuje se kako netko gazi cipelama po tek nastalim lokvama. Cujem ,a ne vidim. Umoran od vlastitih misli u nadi da cu ih se rjesiti palim cigaru. Uzimajuci dim slusam zvukove u daljini i gledam kako kisa pada. U tome prekine me covjek dugog crnog kaputa skriven ispod kisobrana. “Slobodno?”-rece covjek crnog kaputa. Klimnuo sam glavom i pruzio mu kutiju. “Naporan dan?”-ponovno rekose covjek crnog kaputa. Svidilo mi se to sto zeli razgovarati pa sam mu i odgovorio:-“Mozemo i tako reci.Tebi?”.Nasmijao se i zatim rekao: “Mozemo i tako reci”. Onda u tom trenutku ona hladna kisa je prestala. Prvo smo pricali o danasnjoj tmurnoj prognozi. Poslije toga smo pricali o sve raznolikijim temama. Zatim mi je rekao:-“Sad stvarno”. Gledao sam ga jer nisam znao na sto tocno misli. “Zasto si zapravo ovdje?”-upitao je. U tom trenutku u mojoj glavi su se vratila sva moja prijasnja razmisljanja. Kako da mu objasnim da me muci bjelina uzrokovana nedostatkom rijeci? Kako da mu objasnim da se utapam u vlastitim mislima i osjecajima koje ne znam opisati? Kako da mu objasnim da sam izgubio smisao za zivot? Nisam znao kako da mu odgovorim na to pitanje. Iako nisam znao kako iz nekog meni nepojmivog razloga odgovorio sam mu:-“Zbog bjeline”. Odgovor je bio veoma kratak,znam. Covjek crnog kaputa i dalje je gledao u mene kao da zeli da kazem jos nesto. Znao sam da cu trebati objasnjavati. “Zaboravio sam pisati”-rekao sam. Ali njegove oci bi mi idalje govorile da trebam objasniti iako se na njegovom licu vidio blagi osmjeh. I ja sam se nasmijao. Tada je on poceo govoriti. On mi je zaista znao objasniti zasto je ovdje. Znao je objasniti svaki osjecaj,misao i razlog njegova dolaska na ovu drvenu klupu prolivenu hladnom kisom. Znao sam i ja ,ali ja nisam znao objasniti. Tada sam mu poceo pricati o tome kako sam zavrsio na mokroj drvenoj klupici na kojoj smo sjedili. Pricao sam i pricao ,polako sam mislio kako postajem naporan ,ali covjek crnog kaputa idalje me je slusao. Vise se nisam osjecao kao da se utapam jer sam napokon nekome priznao.Godinama zatoceni osjecaji su napokon oslobodeni. I tada je izaslo sunce kao da je znalo u kojem trenutku se treba pojaviti. Oboje smo se nasmijali i zatim nastavili pricati.Kada sam otisao doma prvo sam ubio onu dosadnu bjelinu rijecima koje sam tako dugo trazio. A covjek crnog kaputa vise nije bio samo jos jedan stranac.

Bijelo Dugme ,,Jer kad ostariš"