Ilyescu

Vratila se Nora.

Taj se običan dan iz jedne mračne svakodnevice pretvorio u neko novo čudo svijeta puno dražesnosti i razdraganosti.

Još je uvijek bila onako lijepa, očiju poput neba sedrenoga, kože kao lagana svila presvučena leptirovom krhkosti, usana anđeoskih, pokreta punih opojne ženstvenosti.

Moj dah je stao, a srce zaplesalo mazurku u vlastitom ritmu.

Ostali smo nijemi i čula se tišina.

Sjetna.

Tužna.

Sarkastična.

Olovna.

Slomili smo se, doduše, nisam siguran za nju jer, u očima joj je igrala nepredvidivost, napadna otuđenost i odsudstvo.

Lice joj se užeglo i počela je pričati.

Svejedno, opet je nisam slušao. nisam mogao razabrati njene riječi jer su me iznenadile svojom novom bojom; nešto poput futurizma, bile su u pokretu.

Ipak, kao da sam je osjećao pod vlastitim zubima i jagodicama prstiju;     ne znam, pak, je li to bila iznenađenost ili samo neki novi, nepoznat osjećaj ljubavi, nešto što dosad nisam osjetio prema njoj, kao da sam dobio šamar preko lica koji me je natjerao da shvatim da nisam volio nju, nego njenu plastičnu površnost.

U meni je bjesnio nemir dok je njen govor  postajao graciozniji, gradacija njenih riječi je postajala veća, kao da sam slušao neku Mahlerovu simfoniju ili Chopinovu revolucionarnu etidu,

a bila je tako prokleto sigurna i iskrena u svoju novu sebe, da se moj ionako jedva postojeći ego počeo osjećati napadnutim.

Sve ono što je govorila, počelo je otvarati rane; bila je to psovka istine u obliku čeličnih metaka koje je pucala iz svojeg grla.

Očekivao sam neki klišejski završetak, suze, plač, vrisak; nešto!

Ne.

Nije plakala.

Ali ja zasigurno jesam, kao nikada dosad, čak ni kao onda kada je po prvi put otišla. bio sam slomljen, izmučen daljnjim koracima, želio sam vidjeti i upoznati sve ono novo na njoj, detaljno istražiti, oblikovati u svojoj glavi.

Htio sam je dobaviti, iako je bila ispred mene ali se činila tako udaljenom, hvatao sam je po zraku, ali se ona posve spretno izmicala mojim mrtvim rukama.

Ne znam zašto, ali, Želio sam vidjeti njene suze.

I u tom je trenutku ugledala djecu.

U zraku se svemirske tišine začuo prasak; njeno je novo srce puklo jer djeca nisu znala prepoznati svoju majku, nisu mogla prepoznati njeno bilo, nisu mogla prepoznati njen umiljati glas što bi ih noću uspavljivao.

Nisam dočekao njene priželjkivane suze nije plakala, bar ne izvana.

Osjetio sam poremećaj u njenoj ravnoteži, osjetio sam poremećaj u njezinom svemiru, osjetio sam kako magla njene mističnosi izmiče i pokazuje njenu golu dušu.

Tada je morala otići ovijena u svoja uvjerenja i grijehe, nošena crvenom gracioznom haljinom što je isticala njenu božanstvenost, mirišući na jagode i duhan.

Ja sam ridao suze sumnjajući u sve moguće životne sile, uništene svijesti i uništenih uvjerenja, napola pijan svojom tugom i svojim očajem.

Ušao sam u kuću koja više nije bila lutkina.

Sjeo sam i otpio viski sa žiletima umjesto leda pomiješan sa milijun besanih noći i još milijun neisplakanih suza.

Moja ljubav je otišla.

Osjeća se tragedija u zraku nismo ništa bolji nego ovce na pragu umiranja i kamenje plavog mora.

 Paradoks misli  i fragmenti tuge  tragični kanon nam je u krvi  mi bjesnimo.

 Osjećaš mistiku i radovanje, ne znaš što slušaš, niti kakve riječi izgovaraš.

 Ti bjesniš, Bjesniš još više, pomiješale su se naše glave  sa dvoglavim zmajevima; maštaš dragi  pljuješ u tuđe oči,  gojiš svoju osjetljivost

 Jadna ti je sreća  u nadi tuđe nevolje, a od sjene svoje zazireš gmižući bježiš od potreba.

 Osjeća se tragedija u zraku nismo ništa bolji nego ovce na pragu smrti i kamenje u plavom moru.

 Kajale bi se i licemjerne figure ljudskog ološa a onda opet iznova  ništa nije razumljivo.

 "Ako kažem da lažem, lažem li ili govorim istinu?"

Boli nas sve ova crna sol na ranama svi smo duboko povrijeđeni na ovaj ili onaj način, i svi mi tražimo sreću u nečemu nesretnom i koliko god vremena prošlo oni isti ožiljci ne nestaju (klišej ili ne).

Nije toliko da nas boli samo ljubav nekako i crni čarobnjaci mantraju među sobom nove čari, bacaju čini jedni na druge.

Na kraju ne ostane nitko, osim onog jednoga koji je sasvim slućajno ubio onog drugog.

Čekanje stanje koje povezujem uz tebe, dugotrajno čekanje i to nije ono slatko čekanje nekog nepoznatog iznenađenja ili čekanje spasa iz problema, to je ono najgore čekanje, kada čekaš nekog svoga satima da ti pomogne nekoga tko živi s tobom, onoga tko te je napravio kad čekaš da dođe po tebe kad si u gradu da dođe po tebe kad je kiša da te odvede u grad da popiješ kavu s prijateljima da ti dadne para za kave.

Ja bih uvijek čekao; za najmanju zamolbu bih čekao bespotrebno vrijeme. A za jednu stvar nikad ne bih čekao, a uvijek bi je dobio na vrijeme.

Uvreda.

I nije samo stvar čekanja, izgubilo se ono bitno u ljudima, solidarnost, priča, ljubaznost. Nikako te više ne znam i nikako ti više ne mogu prići.

Kad bih samo znao gdje si nestao, kad bih samo znao što se događa u tvojoj glavi i mogu li ti kako pomoći.

Nikad nisu iščezle lijepe slike iz djetinjstva, kad sam bio dijete, kad bi me vodio u svom kamionu sa sobom na posao, kad si me jednom odveo na utakmicu, iako si malo popio i počeo bjesnit, ali mi je ostalo kao jedno od ljepših sjećanja, ostalo mi je u sjećanju svaki put kad bi mi dao šaku, nekako se dragovoljno nasmijao, iskreno, veselio se što me imaš.

Ali, sve se izgubilo, sitnice su postale usluge nikako te više nema, poznajem te kao oca, ali već dugo šutiš preko lijepih riječi, a one loše češće izbjegnu iz tvojih usta.

Moja je greška što šutim, što se ne odupirem tvojoj gorčini, počeo sam i sumnjati u tvoju vjernost, tvoju odanost mojoj majci; siguran sam da ju varaš iako nemam čvrst dokaz.

Ja svejedno šutim, iako ne bih trebao, iako bih trebao natjerati obojicu da pričamo, jer ja te ne znam, a živim s tobom, ne znam te, ne znam šta voliš, koju si glazbu nekad slušao, tko su bili tvoji prijatelji, s kim si se družio, tko ti je bila prva treba prije mame, kako si proveo djetinjstvo, kako je bilo u ratu, pa, tko si uopće zapravo.

Samo znam neke sitnice, da si privržen ustašluku, i da si jako pametan i inteligentan, ono sve ostalo je mutna slika i neznatni djelići slagalice koja ne postoji.

Najgore od svega, bojim te se.

Iskreno mi je žao svih vas koji se pronalazite u ovih  par stihova, nije vrijeme za tugu.

Nitko vam ne može pomoći ako sami to ne učinite sebi.

U pravom su trenutku svi zastali na kolniku zbog vremenskih neprilika pa i sudskih razglabanja o poništenju prostor-vremena.

Takva su vremena došla;

Vremena ukradenih identiteta i falsificiranih poeta, neke nove Petrarce pišu o vlastitim Laurama

kradući svemiru dane o opet istoj ljubavi i jednakim trenucima kojima žele ostvariti savršeni najuzvišeniji agape,

oslanjajući se time na materijalni svijet te okvirne konture napudranih, utegnutih tijela.

Reci mi, jeste li uspjeli naći bogove sreće?

Klanci su prazni, ostavljeni bez djece i glasova smijeha;

Ljudi usamljeni masovno pate, spremni na nestanak, duša boli; Weltschmerz,

Prestalo je biti zanimljivo, uz slomljen odnos, rutina je slomila trenutak sreće

 ovo ne sliči na stanje,

zarazno je, a uši mi se ne mogu privići na odvratne priče i jeke popucalih glasova.

Za sve što smo ostvarili zahvalite tragediji, ubojstvima, nehumanoj muci, ljubomornim krvnicima i olovnom apsurdu. Prodaju vam priču da trebate sanjati veliko.

Ja vam mogu reći, nikad nemojte sanjati.

San je uginula riba u mrtvom moru, ne navikavajte se jer postat ćete ovisnici onoga čega nema!

A moral će se sam kvariti.