#bijeg

Vratila se Nora.

Taj se običan dan iz jedne mračne svakodnevice pretvorio u neko novo čudo svijeta puno dražesnosti i razdraganosti.

Još je uvijek bila onako lijepa, očiju poput neba sedrenoga, kože kao lagana svila presvučena leptirovom krhkosti, usana anđeoskih, pokreta punih opojne ženstvenosti.

Moj dah je stao, a srce zaplesalo mazurku u vlastitom ritmu.

Ostali smo nijemi i čula se tišina.

Sjetna.

Tužna.

Sarkastična.

Olovna.

Slomili smo se, doduše, nisam siguran za nju jer, u očima joj je igrala nepredvidivost, napadna otuđenost i odsudstvo.

Lice joj se užeglo i počela je pričati.

Svejedno, opet je nisam slušao. nisam mogao razabrati njene riječi jer su me iznenadile svojom novom bojom; nešto poput futurizma, bile su u pokretu.

Ipak, kao da sam je osjećao pod vlastitim zubima i jagodicama prstiju;     ne znam, pak, je li to bila iznenađenost ili samo neki novi, nepoznat osjećaj ljubavi, nešto što dosad nisam osjetio prema njoj, kao da sam dobio šamar preko lica koji me je natjerao da shvatim da nisam volio nju, nego njenu plastičnu površnost.

U meni je bjesnio nemir dok je njen govor  postajao graciozniji, gradacija njenih riječi je postajala veća, kao da sam slušao neku Mahlerovu simfoniju ili Chopinovu revolucionarnu etidu,

a bila je tako prokleto sigurna i iskrena u svoju novu sebe, da se moj ionako jedva postojeći ego počeo osjećati napadnutim.

Sve ono što je govorila, počelo je otvarati rane; bila je to psovka istine u obliku čeličnih metaka koje je pucala iz svojeg grla.

Očekivao sam neki klišejski završetak, suze, plač, vrisak; nešto!

Ne.

Nije plakala.

Ali ja zasigurno jesam, kao nikada dosad, čak ni kao onda kada je po prvi put otišla. bio sam slomljen, izmučen daljnjim koracima, želio sam vidjeti i upoznati sve ono novo na njoj, detaljno istražiti, oblikovati u svojoj glavi.

Htio sam je dobaviti, iako je bila ispred mene ali se činila tako udaljenom, hvatao sam je po zraku, ali se ona posve spretno izmicala mojim mrtvim rukama.

Ne znam zašto, ali, Želio sam vidjeti njene suze.

I u tom je trenutku ugledala djecu.

U zraku se svemirske tišine začuo prasak; njeno je novo srce puklo jer djeca nisu znala prepoznati svoju majku, nisu mogla prepoznati njeno bilo, nisu mogla prepoznati njen umiljati glas što bi ih noću uspavljivao.

Nisam dočekao njene priželjkivane suze nije plakala, bar ne izvana.

Osjetio sam poremećaj u njenoj ravnoteži, osjetio sam poremećaj u njezinom svemiru, osjetio sam kako magla njene mističnosi izmiče i pokazuje njenu golu dušu.

Tada je morala otići ovijena u svoja uvjerenja i grijehe, nošena crvenom gracioznom haljinom što je isticala njenu božanstvenost, mirišući na jagode i duhan.

Ja sam ridao suze sumnjajući u sve moguće životne sile, uništene svijesti i uništenih uvjerenja, napola pijan svojom tugom i svojim očajem.

Ušao sam u kuću koja više nije bila lutkina.

Sjeo sam i otpio viski sa žiletima umjesto leda pomiješan sa milijun besanih noći i još milijun neisplakanih suza.

Moja ljubav je otišla.

Draga sam ti i simpatična. Voliš naša dopisivanja. Ali ne voliš mene. Ne onako kako ja volim tebe…

Nisam dovoljno dobra da ti se svidim. Da poželiš da me poljubiš. Da poželiš da smo par. Nisam dovoljno dobra da me voliš.

Žao mi je.

 Žao mi je što nisam neka ljepotica i što nisam idealnih proporcija.                        Žao mi je što ne znam kada ću šta reći.                                                            Žao mi je što nisam razigrana i vesela i što te stalno zamaram svojim razmišljanjima i pitanjima. Ja ne znam drugačije.                                              Žao mi je što sam namćor.                                                                                  Žao mi je zato što sam preniježna i što uvijek brinem, pa ti dosađujem.             

Izvini, ti zaslužuješ bolje.

Ali jedne stvari mi nije žao.                                                                                Nije mi žao što te volim.

Ti si u moj mračni svijet unio svjetlost. Uljepšao si ga, pa onda prisvojio. A ja sam ti to dopustila. Zavoljela sam taj svijet i na poslijetku, zavoljela sam tebe. Znala sam da ti neće biti drago. Znala sam da ćeš da odeš od mene i da ćeš sa mnom odnijeti svu svijetlost koju si mi donio, i time me, nenamjerno, znam, ostaviti da venem u tami. 

Ipak, nisam mogla izdržati taj ogormni pritisak. Nisam mogla da se još jednom suzdržim da te vidim, a da te ne poljubim, pa sam ti rekla. Rekla i zažalila iste sekunde.

A ti si, očekivano, otišao. Pobjegao si ne osvrčući se. A ja znam, da si ti, iako to ni u ludilu ne bi priznao, jedno nježno biće koje je previše patilo i koje se boji ponovnog povrijeđivanja. Biće koje je oko sebe izgradilo visoke zidove. Debele i neprobojne. A ja sam uspjela da u njemu napravim rupicu i da kroz nju virim u tvoj očaravajući svijet. Ja sam vidjela jedan njegov mali dio i zaljubila se…

Kriva sam, znam. Izvini.