#otac

Knjiga o jednom od najvećih sportista svih vremena:

Siniša, moj otac

Siniša Mihajlović je, bez sumnje,  jedan od najvećih srpskih sportista svih vremena, fudbaler koji je stekao  svetsku slavu i poštovanje navijača, saigrača i svih zaljubljenika u sport.  Pokazao se kao veliki čovek, šampion i borac. Knjiga Siniša, moj otac, nastala iz vizure  njegove ćerke Viktorije, predstavlja zalog za generacije koje stasavaju.

Narednik Siniša. Šampion sposoban  da preokrene utakmicu jednim neodbranjivim udarcem ka golu. Harizmatični  trener koji vodi svoju ekipu, kritikuje, hrabri je i teši; bez dlake na  jeziku, bez straha, bez bojazni šta će misliti ili reći drugi. Čovek koji je  dobio hiljadu bitaka, na terenu i u životu. S godinama, njegov ugled samo  raste: postao je neprikosnoveni protagonista italijanskog fudbala i primer  integriteta, hrabrosti i posvećenosti. Ali Mihajlović nije samo šampion,  vođa, sportski radnik – on je i otac i muž zaljubljen u svoju porodicu i  ponosan na svoje poreklo.

Uspomene Sinišine ćerke Viktorije  otkriće vam nepoznato lice nekadašnjeg šampiona. Čitaćete iz prve ruke o  čoveku čija prošlost, uprkos ekonomskim neprilikama u bivšoj Jugoslaviji i  senkama rata koje su se nad zemljom nadvile, ipak odiše srećom. Saznaćete  više o njegovom privatnom životu, o detinjstvu i prvim koracima u svetu  fudbala. Otkrićete lice zaljubljenog supruga i brižnog oca, ali i sve izazove  borbe s opasnom bolešću, još jednom utakmicom s kojom se Narednik, kao i uvek, nosi odlučno i hrabro...

U jedinstvenoj biografiji Siniša, moj otac nesumnjivo će uživati  poštovaoci proslavljenog fudbalera, ali ona je namenjena i ljubiteljima  inspirativnih istinitih priča koje motivišu sudbine velikih ljudi, u čijim  postupcima pronalaze podstrek za svoja dela.

Naučio si me mnogo stvari.

Sjećam se da mi je mama pričala da si me ljuljao na nogama svaku noć, jer Bože dragi nisam htjela drugačije zaspati. Vazda tvrdoglava.

Držao si me za ruku kada sam prohodala, bar tako kažu. Uvijek si mi bio desna ruka u svemu. Čovječe ne ljuti se, remi, kanter, super mario, pikado, bilijar.. Mogu ovako nabrajati do sutra, sve što znam znam zahvaljujući tebi.

Taj kobni februar 99' kada sam završila na aparatima u bolnici, ti nisi disao, nisi jeo, nisi pričao. Jer tvoje sunce je bilo na ivici smrti, u dubokoj komi, a ti nisi mogao pomoći.

Poslije si me čuvao ko malo vode na dlanu, počeo si me voditi svugdje i tako se gradila ljubav, nije to samo roditeljski odnos koji moraš imati sa kćerkom i obratno, ovo naše je bilo nešto više. Jebiga valjda smo bili isti, znaš kako rođeni na isti dan, pa su i zvijezde učinile svoje. Vazda drugačija.

Voljeli smo istu hranu iako si ti uvijek bio izbirljiv, famozni grašak, od kojeg ti nije bilo dražeg jela. Glumila sam da volim sve što ti voliš samo da bi mama spremala, znaš da se ti najedeš onako gospodski. Vazda snalažljiva.

Vodio si me na stadion, godinama, da zajedno jebemo mater sudiji, da zajedno grickamo nokte, i čekamo posljednji zvižduk sudije. Bilo je padova i slavlja i tuge. Samo taj stadion je bilo ono nešto naše. Gdje god da se okrenem bio je neko, mama, sestra, prijatelji, porodica ili čak gomila stranaca. Ali tu na toj zapadnoj tribini bili smo ti i ja i niko više.

Kažem da si ti moja desna ruka, ali zapravo uvijek si sjedio sa moje lijeve strane, od kad znam za sebe, valjda da mi budeš bliže srcu. Vazda ponosna.

Igrali smo bingo, kladionicu, samo da mama ne zna, nije imala ništa protiv, ali onih naših 15 minuta nasamo gdje smo ti i ja sa adrenalinom.. Čuvamo tajnu kao da je državna. Vazda lopovi.

Šta god sam poželjela ti si ostvario i ne, ne mislim na materijalno, tehniku ili odjeću.. Mislim na osjećaje koje si mi pružio. Sigurnost i ljubav koju si mi dao, uvijek si bio prvi, možda zvuči glupo ali ti prije svih. Oboje volimo mamu na svoj način, ali opet ću reći ti prije svih. Vazda tvoja curica.

Svako finale lige prvaka smo gledali zajedno, u kojem igra moja Barcelona i svaka tvoja provokacija, jer eto ne bi ti bio ti da voliš isto što i ja. Mrzila sam te provokacije, mada ne postoji stvar na svijetu koju sam više voljela. Vazda komplikovana

Svaki moj uspjeh si ukivao u zvijezde i uvijek sam ti bila najbolja, šta god da sam uradila. Svaki poraz i pad si dizao još više jer ko to može bolje usrati od tvoje budalice. Vazda smotana

Sjećam se jedne svađe, jao koliko sam te naljutila nismo pričali mjesec dana, znaš plakala sam svaku noć jer nije sve to ako mi nismo dobri, prije svega ti i ja i naš svijet. Vazda emotivna.

Kada je nene umrla, znam bilo je teško koliko tebi toliko i meni, evo nisam se još oporavila, znam da nisi ni ti. Onaj momenat kada smo na mezaru i plačemo gledajući u nebo samo ti i ja i dijelimo istu tugu. Vazda MI.

Još malo pa ću diplomirati, postati ću nešto i neko u životu, znam ponosan si na mene, vjeruj mi da sve što radim u životu radim za tebe i ne mogu zamisliti da te nema. Vazda pesimista.

Želim da ti kažem da sam odrasla uz ogromnu ljubav i da sam ti zahvalna za sve što si mi pružio, znaš volim te svim svojim srcem i da, vazda ćeš ti biti prije svih.

Naučio si me mnogo stvari, da ne trebam biti materijalista, tvrdoglava, svojeglava, budala, rasista, bezobrazna, drska,nekulturna, da ne trebam gledati korist, da trebam voljeti sebe, paziti ljude oko sebe, da uvijek sve mogu, da mi nikad niko nije potreban, jer imam tebe.