#sanjati

Sanjala sam te,

Da nikada ne prestaju...

U pravom su trenutku svi zastali na kolniku zbog vremenskih neprilika pa i sudskih razglabanja o poništenju prostor-vremena.

Takva su vremena došla;

Vremena ukradenih identiteta i falsificiranih poeta, neke nove Petrarce pišu o vlastitim Laurama

kradući svemiru dane o opet istoj ljubavi i jednakim trenucima kojima žele ostvariti savršeni najuzvišeniji agape,

oslanjajući se time na materijalni svijet te okvirne konture napudranih, utegnutih tijela.

Reci mi, jeste li uspjeli naći bogove sreće?

Klanci su prazni, ostavljeni bez djece i glasova smijeha;

Ljudi usamljeni masovno pate, spremni na nestanak, duša boli; Weltschmerz,

Prestalo je biti zanimljivo, uz slomljen odnos, rutina je slomila trenutak sreće

 ovo ne sliči na stanje,

zarazno je, a uši mi se ne mogu privići na odvratne priče i jeke popucalih glasova.

Za sve što smo ostvarili zahvalite tragediji, ubojstvima, nehumanoj muci, ljubomornim krvnicima i olovnom apsurdu. Prodaju vam priču da trebate sanjati veliko.

Ja vam mogu reći, nikad nemojte sanjati.

San je uginula riba u mrtvom moru, ne navikavajte se jer postat ćete ovisnici onoga čega nema!

A moral će se sam kvariti.