Ti. Ti jedan. Ne znam ni kako da te nazovem. Ti čovječe koji si mi se uvukao pod kožu kao nitko nikada, ti koji mi uljepšaš dan jednim osmijehom, ti koji si mi uljepšao život svojim dolaskom u njega. A ja? Zapitam se da li netko može ovoliko voljeti, da li netko može suzu pustiti zbog nedostajanja svoje druge polovice. I onda dođe vrijeme kad se sjetim da ću se buditi svako jutro bez njega, da neće biti nasmijavanja iz dana u dan, našeg glupiranja, da toga svega na ljeto neće biti. Stan je prazniji nego što inače je kad njega nema, krevet hladniji nego što je inače. Suze krenu kad on nije pored mene, kad ne zaspem u njegovom zagrljaju dok slušam kako diše i dok slušam njegove otkucaje srca. Samo na 5 min kad ga ne vidim meni je već teško! Nikad se ovako nisam osjećala, nikad nisam plakala jer mi netko fali! Nikad se zapravo nisam ovoliko vezala za neku osobu kao što sam sada. Bože hvala ti što si mi ga dao, hvala ti što je on ovdje. Samo mi daj snage da ljeto i svaki dan koji on ne bude blizu mene izdržim i da mi osmijeh na licu bude ovdje, jer znam da će doći nakon tog glupog ljeta opet on, da ću ga opet vidjeti i da se nikad više nećemo razdvojiti.