Samo djelimična
// ispunio si mi svaku želju
da o drugom nemam ja šta maštat’ //
Toliko te volim dušo divna
Da ponekad poželim
Da mi vrijeme stane
Da ne znam na sat
Ali ne baš zauvijek,
Samo dovoljno dugo
Da te gledam
Još malo, malkice
Jer mi se nekad čini
Da mi ni cijeli život
Neće biti dovoljan
Da te se nagledam
I naslušam,
Fino mi je kad samo dišeš
I ništa ne radiš,
Fino mi je kad šutiš
A fino mi je i kad mi
Razglabaš o nekoj temi
Trista puta
Pa još trista
I eto šestotke,
Volim kad mi objašnjavaš nešto
I kreneš pametovati
Čak i za stvari koje znam
A da ti budem iskrena
Nekad ni ne slušam
Šta pričaš
Samo te gledam
Kako se uneseš
K’o da od običnih riječi
Praviš nešto veliko,
Toliko te volim
Da bi mi s’ tobom isto bilo
I na hiljadarki
I na sto dvadeset petici,
Voljela bih da me naučiš
Da ga vozim napokon
Pa da ti ne budem više backpack
Samo kad mi je mrsko voziti,
Pa da se vozamo negdje
Uz Jadran
Bez ikakvog plana
Da stanemo gdje nam se svidi
Da gledamo more
I da vodimo polemiku
O tome kako mi se leđa vide dok vozim,
Kako ću se prehladiti,
Kako ubrzam u krivini kad ne treba,
Kako se svim silama trudim da te prestignem
Al’ mi ne ide,
Toliko te volim
Da bih s tobom
Sjedila na stepenicama
I jela paštetu
Nožem iz konzerve
I bilo bi mi ljepše
Nego pola večera
Po restoranima,
I brala bi s tobom šljive u kantu
U nekoj seoskoj njivi
Da pravimo džem
A ja do kuće
Pola pojedem,
I zamišljam nas
Kako ti držim lampu dok nešto popravljaš
A ja svijetlim svugdje samo ne tamo gdje treba,
Toliko te volim,
Čak bih i dijelila s tobom
Jednu kiflu na pola
Zadnji gutljaj soka
Iz flaše
Pa i onaj sok iz kesice
Što se sipa u litar vode
I ima okus djetinjstva,
Jela bih s tobom
Paradajz i hljeb
Na vikendici
Dok sunce zalazi
I dok neko u daljini
Kosi travu,
Sjedila bih
Na onim plastičnim stolicama
Što ih svaka kuća ima,
Da brojimo zvijezde
I slušamo cvrčke
Dok ovce prolaze putem
K’o da imaju važnijeg posla
Od svih nas zajedno
A mi da razglabamo
Koliko koja ima kila,
Voljela bih
Da mi pokazuješ
Kako se cijepaju drva
Iako vjerovatno
Ne bih znala ništa
Da uradim kako treba
I vjerovatno bi mi se smijo,
Tako bih da me svemu naučiš što ti znaš
A ja ne znam,
Jer mene sve zanima
Što i tebe zanima,
Čujem i
Kako me zoveš
Da ti pridržim nešto
Pet minuta
A da na kraju držim
Pola sata
I da ja budem “ljuta”
Jer me ruka boli
I pričam 300 na sat o tome
Kako si mi slag’o da je trenutak
A ti me samo gledaš i voliš,
Toliko te volim
Da mi materijalnost
Sa tobom nema smisla
I ne želim je znati
Jer,
Ako je skup poklon
Jedini dokaz ljubavi koju bi mi pružio
Nemoj mi ga nikad dati
Donesi mi sebe
Donesi mi onu tvoju mirnoću
Koja utiša i umiri
Sve moje nemire
Donesi mi ono
Kad me pogledaš
K’o da sam jedina osoba
Koju vidiš
Na svijetu
To mi je priceless,
A mogla bih s tobom i glumiti
Da smo najbogatiji ljudi na svijetu
Da uđemo u restoran
A svi se okreću za nama
K’o da su upravo ušli
Miranda Kerr i Evan Spiegel
Pa da se ti i ja
Jedva suzdržavamo od smijeha
Dok oko nas
Svi sjede ukočeno
Pazeći na manire,
Na satove,
Na cijene vina,
Na to ko ih gleda,
I ko će ih zapamtiti
A mi pričamo gluposti
I smijemo se preglasno
K’o djeca
Koja su slučajno zalutala
Među odrasle,
Jer nekako mislim
Da su mnogi bogati samo parama
A siromašni u svemu drugom
Pa skupljaju stvari,
Varaju,
Kradu vrijeme
Jedni drugima
Trče za nečim,
Što nikad ne stignu
A mi bismo sjedili
Jedno preko puta drugog’
I bili bogatiji od svih njih zajedno
Sasvim smo dovoljni
Jedno drugome,
I voljela bih
Da zajedno prođemo
Kroz svaki oblik intime
Koji život sačuva za dvoje ljudi
Da zajedno rastemo
Kroz nježnost
Povjerenje
I godine,
Da mi budeš sigurno mjesto
Za svaki strah
A ja tebi
Najnježniji dodir u životu,
Onaj koji se pamti
I kad oči ostare
I kosa osijedi,
Da budemo jedno drugom
Mir nakon dugog dana
Kuća nakon dugog puta
I dokaz
Da prava ljubav nikad nije bila
U onome što imaš
Nego u onome
Koga imaš kraj sebe,
Toliko te volim
Da mi često dođe
Da te zagrlim
I ništa ne kažem
Jer sve što napišem
Bude manje
Od onoga što osjećam
K’o da pokušavam
Cijelo Egejsko more
Nasuti u fildžan
Pa se prelije
Na sve strane
I opet ne stane,
Toliko te volim
Da kad pomislim
Na budućnost
Vidim tvoje alpine stars
Pored mojih,
Vidim dvije šolje tople čokolade
Na stolu
Čujem kako te zovem
Iz druge sobe
Da mi nešto dodaš
Iako mi je na dohvat ruke
Ali radiš sve za mene
Jer to voliš i želiš
Duša ti cvjeta kad me činiš sretnom
A ja se osjetim k’o djevojčica koja je napokon
Tretirana na način na koji je zaslužila,
Vidim kako se smijemo
Istim glupostima
I nakon deset godina
I nakon dvadeset
I nakon pedeset
Jer se ljubav
Na kraju uvijek sakrije
U tim malim stvarima,
A onda dođem
Do tog dijela
Kad’ budem sretna najviše na svijetu
A ti nisi tu da to podijelim sa tobom
U tom trenutku,
Pa mi bude krivo
Jer sreća bez tebe
Nije sreća
To je samo njen komad
Njena sjena
Njeno skoro,
Njeno zamalo,
Djelimično…
A znaš koliko ne volim
Djelimično
Jer sam ja sad’
Pomalo tvoja
Pomalo još uvijek
Zarobljena u vremenu
U čekanju
U tim nekim
“Ne još”
I “Sabura ljubavi”
A moje srce
Tvrdoglavo k’o ja
Već odavno živi
K’o da je odlučilo
Da si konačna adresa
Pa zato ne volim
Djelimično
Jer tebe ne želim
U pola
Nikako
Ne želim te
Na par sati,
Na par dana,
Na trenutke,
Želim te
U svojim jutrima,
U svojim večerima,
U svom prezimenu,
U svom životu,
I možda me život
Još malo tjera da čekam
Možda fakultet
Još malo glumi prepreku
Možda još nije vrijeme
Da budem tvoja
Onako kako želim
Ali kad god pomislim
Na riječ zauvijek
Ne vidim je napisanu na papiru
Vidim tebe
I nekako znam
Da će ovaj moj osjećaj
Jednog dana prestati biti
Djelimično
I postati cijeli
Baš k’o što si ti
Odavno posto
Moj cijeli,
Moja ljubav,
Skoro ispunjena dova,
Jer za sad
Si mi samo djelimično
A tako mrzimmm tu riječ
Blago hondi ona ima felgu
I to sija,
Ja za svoju dovim
A ti?
Za šta doviš ljubavi?
Za novu mašinu?
Za još koju konjsku snagu?
Za felge?
Za auspuh?
Ili nekad,
onako krišom,
doviš i za mene?
Da me Allah sačuva
Od svega što me boli,
Da mi podari mir
Kad me život umori,
Da mi olakša fakultet
Da dam uslov,
I sve one dane
Kad mislim da ne mogu više,
Da me jednog dana
Uzmeš za ruku
I kažeš:
“E sad više nikad nećeš kasnit’ kući,
Doći ćemo našoj kad god budemo htjeli jer sad si moja zvanično. ‘’
Pojačaj te dove ljubavi,
Ja sam tol’ko tvrdoglavo nemirna
I ne volim čekanja
A znam da nije do tebe
Toliko,
Baš te želim
I tako mi je čudno da me činiš ovakom
Jer ja sam prije na brak i na to sve što stiže s tim gledala:
Ewwww,
A sa tobom kad razmislim
Baš mi je
Awwww,
I možda je smiješno
Što sam od svih mogućih želja
Počela najviše željeti
Običan život s tobom,
Tipa k’o
Da me nazoveš
Iz prodavnice,
I da me pitaš - a šta da uzmem ljubavi
Pa da ti napišem
Hljeb,
Mlijeko
I nešto slatko,
A ti se vratiš
Sa pola prodavnice
Jer si zaboravio šta sam rekla
I da se ja pravim ljuta,
A nisam,
Jer si ti došao kući,
A nekako mi se čini
Da je kuća uvijek više osoba
Nego mjesto
I možda stvarno
Previše maštam unaprijed,
Možda stvarno
Već biram krevet, zavjese, ormar
Za kuću koja ni ne postoji
Ali šta ću ljubavi,
Ti si prvi čovjek
S kojim mi budućnost
Ne izgleda k’o nešto čega se bojim,
Nego k’o nešto
Čemu jedva čekam da stignem
Pa i kad stvarno
Onako krišom
Doviš i za mene,
Znaj da ja za tebe
Dovim naglas
Da te Allah čuva
Kud god krenuo,
Da te brzina ne uzme sebi,
Da ti omekša sve teške dane,
Da ti podari zdravlje (mene),
Mir (mene),
I ono što ti srce najviše želi (mene),
I zato kad završim dovu
I kažem amin,
Ne želim više da te tražim
U planovima,
U maštanjima,
U nekim sutra,
Nego da te ugledam
Pored sebe,
Onako obično,
Kako stojiš
S ključevima u džepu,
Rumenih obraza
I govoriš nešto
Što nisam ni čula,
Jer sam opet
Bila zauzeta
Da te volim
A možda je ljubav
Na kraju samo to,
Da se dvoje ljudi
Toliko dugo mole
Za isti mir,
Dok ne postanu
Jedno drugom odgovor
A ono kad ćeš ti dobiti moj glavni odgovor,
samo ti znaš :p
