#suton

Dok nedjeljni dan iščezava, a vjetar osvijetljene oblake tjera dalekim krajevima željnim Sunčevih blagodati, nemir i spokoj olako se dobacuju s dušom mojeg bića. Zaokupljeni svojom dječjom igrom, ne shvaćaju i ne mare za košmare koji se pritom stvaraju u toj duši. Dok moje oči promatraju utrčavanje tamnijih nijansi modrine na nebesko bojište, dolazim do spoznaje da suton ne proživljavam samo u ovo doba dana već se on neprekidno proteže kroz moj život više, duže i češće no što mu priroda dozvoljava. Neočekivan jutrom kuca na moja vrata, priječeći zori da osvijetli moje misli. Nepozvan urliče pred mojim prozorom u podne, potiskujući sveopću tišinu i plašeći moj mir. Neumorljiv priziva oluju u popodnevnim satima, sakrivajući tanašne, beskonačne udove Sunca koje su se prvotno uputile na sastanak sa mnom. Suton o kojem se govori dolazi kad želi i ostaje dokle mu volja dopušta. Ne dira ga moja privrženost šarolikim bojama i mirisima dana jer njegova svrha je nagovještanje tame koja obuzima i guta sve pred sobom. Nosi tugu i pruža se do najudaljenije, okom vidljive planine, a onome tko se predugo zagleda u potrazi za njegovim završetkom, stvara dojam beznadnosti i mami ga u svoju klopku. Naime, cilj sutona je da pođete s njim, da mu postanete vječni suputnik ostavljajući za sobom dah svog života i suze u očima voljenih. Obećajem da mu to neću dopustiti, koliko god me puta upitao, čak i molio, jer tko će ranim jutrom odškrinuti vrata, odgurnuti još jednom njegovu dosadnu pojavu i raširenim rukama primiti novu zoru, nadu tekućeg života što pjevuši vedre melodije?