#mladi

Već je podne, a ja sjedim i pijem prvu jutarnju kafu. Sad je već hladna. Razmišljam o budućnosti novih generacija. Žao mi je što je situacija ovako teška, žao mi je što živimo u ovako nezdravoj okolini. Sinoć sam pogledala jedan video koji me potaknuo na razmišljanje, ali svaka propozicija me odvela do krajnje pesimističnih zaključaka. Da li ja kao osoba od devetnaest godina stvarno nemam oblikovano mišljenje ili sam u nemogućnosti da dođem do njega upravo zbog onoga što nam sredina nameće? Mi smo od djetinjstva toliko određeni – određeni iznutra, određeni da djelujemo onako kako to žele naši roditelji, socijalna sredina i tko sve ne – mi smo zarobljeni u slici idealnog društva koje samo po sebi ne postoji. Po svemu sudeći, ne radimo ništa za sebe, već za društvo i opet kažu da smo sebični. Ne shvataju to oni. Jednostavno, dovoljno si mlad da ti kažu da si glup da iznosiš svoje mišljenje. A gdje bi mi bili da možemo govoriti o nečemu izvan tumblra koje, hvala Bogu, još uvijek nije zatrovano sredinom? Nadam se. Zašto ja ovo ne bih rekla svom društvu? Zato što to nije jezik kojim bih trebala govoriti, zato što bih trebala da se slažem sa svime što društvo nameće. Gdje bi mi bili da roditelji malo više razgovaraju sa svojom djecom i cijene njihove želje? Gdje bi mi bili da možemo raditi ono što volimo, umjesto onoga što ne volimo, a moramo da bismo sebi osigurali svijetlu budućnost? Kažu: „još si mlad/a, ne znaš ti još šta je život”. Ne znam ja šta je život, ali posmatram vaše živote i znam kako ne želim da živim. Ali koga briga što ja ne želim? Moram.

Zarobljeni smo u onim okvirima društva koji “oni” smatraju idealnim. Zašto ga onda nazivamo idealnim? Zato što je to idealno onima koji žele da mi ne poduzimamo ništa da bi to promijenili. Znate, to je najgluplji način da se postigne harmonija. Ionako smo zatupljeni, nećemo primijetiti da sve ima dvije strane i da nešto nije kako treba.

I umjesto niza postavljenih pitanja zašto konačno ne dobijemo odgovore? Kako ja da živim u društvu u kojem je idealno da svi mislimo isto, da radimo ono što rade naši roditelji, jer su to one vrijednosti koje je i njima socijalna sredina nekada nametala i još nameće? Koliko smo puta čuli od naših roditelja: „nemoj, šta će ljudi reći”? Šta smo mi? Automati, roboti, ili tko zna kakvi strojevi? A šta su nam društvene vrijednosti ako ne „pravila” kojima društvo manipulira mladima, a i sami ih ne poštuju? Koliko mrzim ono kada ti sanjaš o boljoj budućnosti i vidiš sebe kao nekoga tko to zaslužuje zbog napora i truda koji ulaže, a onda ti netko samo tako kaže: „visoko letiš”. U takvoj sredini je najlakše odustati. I većina njih odustane. Svijet ide naprijed, a ja imam osjećaj da smo svakog dana hiljadama koraka nazad. Može li na samo jedan dan društvo prestati govoriti „svijet ostaje na mladima” i konačno poduzeti nešto povodom toga? Može li nam društvo dati nešto za što ćemo se boriti? Jer koji je smisao?

Tako je, možda nema smisla.

“portret 8 djevojaka” (fotografija)