#umjetnost

I pokazati da čuješ,

Smijeh djeteta koje si oživila u meni,

Mnogo sam ti zahvalan znaš,

Oživila si mi volju za životom,

Za novim snovima,

Nadama i željama,

Da budem bolji čovjek,

Onaj koji će biti,

Dostojan ljubavi tvoje...

Sve češće sanjam,

Tebe,

Naš stan,

I malenu kopiju mene i tebe,

Kako skače u krevet da nas budi...

Zahvaljujući tebi,

Ja želim da živim,

Želim da se probudim,

Želim da se smijem,

Želim da te volim kao što nikad prije volio nisam!

Želim da budem bolji,

Bolji čovjek,

Partner,

Muž,

I ako poželiš bolji otac,

Kada to vrijeme dođe...

Želim da živim,

Da se veselim,

I da te volim,

Da putujemo,

I da se volimo,

Ne želim više da pijem,

I držim se tog obećanja.

Želim da budem čovjek dostojan,

Ljubavi tvoje,

I trudim se,

Jer zahvaljujući tebi,

Tvojoj nježnosti,

I ljubavi što si mi pružila,

Ja opet volim sebe,

Divim se vedrom nebu,

I suncu što mi obasjava lice,

Veselim se,

Cvrkutu ptica,

I beharu,

Što će ubrzo krasiti,

Sarajevske ulice,

Volim te,

I hvala ti što si oživila dijete u meni,

Što se taj maleni ja,

Ponovno smije i veseli,

Artemisia Gentileschi

Judith and Holofernes, 1620-1621

Uvijek ću biti usamljen.

Poput stijene od koje se valovi odbijaju,

Ljudi će se od mene odbijati.

Bit ću tek jedan naslonjač

Na kojem se duše odmaraju,

A onda ponovo odlaze ka svome putu.

Uvijek ću biti ostavljen i odbačen,

Neshvaćen,

Jer ono što čini mene,

Neće shvatiti dok sam živ.

Poput vjetra koji prolazi pored njih,

Oni će prolaziti pored mene.

Govorit ću im o prostranstvima

Koja se nalaze u nama,

No, oni će se okrenuti

I otići svojim putem.

Kuda jure svi ti ljudi?

Zar ne znaju da brzina odnosi život

Kao što vjetar odnosi prašinu?

Znam da riječi nisu jedine stvari

Ovog napornog života,

Ali ne mogu živjeti samo od kruha.

Znam, umrijet ću.

Moram govoriti i nešto reći

Sebi i ovome svijetu

Koji odlazi bez pozdrava.

14.11.1999.

Jesen je, znači...

Ponovo..

Mislila sam da ću

do sad biti sretna

ili barem sretnija.

Ali ona tvoja jesen

me je dokrajčila.

I sad pamtim tvoje riječi

"Svemu treba doći kraj."

A to je bila moja greška,

pustila sam da ljeto

1.

Ovo je pesma za tvoja usta od višanja i pogled crn. Zavoli me, kad jesen duva u pijane mehove.

Ja umem u svakom novembru da napravim jun. I nemam obične sreće. I nemam obične grehove.

Moja je sreća srneća, a grešno mi je smešno Ako me neko čačne u ove oči plačne, nije to neutešno:

ja umem od suza da pravim klikere lepe, prozračne.

2.

Podeliću sa tobom sva moja šašava zdravlja. Zavoli moju senku što se klati niz dan.

Sutra nas mogu sresti ponori ili uzglavlja. Ludo moja, zar ne znaš: divno je nemati plan.

Izađi iz tog detinjstva kao iz starih patika. Zavoli moj osmeh,dubok kao jezerske vode.

Evo, i ja sam se izuo. Pod vrelim tabanima rastapa mi se asfalt.

Budi uz mene kad odem.