for too dance

Kada je na slučajno odabranoj radio stanici u tri sata ujutro u jednoj njemačkoj provinciji krenula pjesma Vide Pavlović, moj drug Kemo je parkirao golfa na proširenju i počeo da plače k’o tek rođeno dijete. Kada biste pitali bilo kojeg švabu da vam objasni taj fenomen, švabo bi vas gledao sa čuđenjem i iz čiste pristojnosti prećutao ono što u sebi misli: jebo budalu; a pitajte bilo kojeg našeg čovjeka tu istu stvar i vidjet ćete kako mu se usne stegnu u ravnu liniju i oko zavodeni. Te stvari su našim ljudima jasne na jedan jedini pogled.

Na proširenju u jednoj njemačkoj provinciji parkiran je Golf sa grbom Bosne što visi sa retrovizora, u autu pojačana Vida Pavlović i dva čovjeka nijemo sjede, gledaju u prazan mrak nepoznate noći, i plaču. Koliko se čuda te večeri moralo poklopiti pa da se u ta doba u tom tuđem kraju svijeta na tuđoj frekvenciji pojavi neki naš čovjek, neki Jugosloven što drži noćnu smjenu na radio stanici, koliko se čuda moralo poklopiti da pusti baš tu pjesmu, baš nama, baš u ta doba?

… Kemo je siroče. Rastao je i odrastao u domu za nezbrinutu djecu na Pofalićima i tamo kao najmlađi i najmršaviji uveliko prolazio već uigrane torture od strane starijih klinaca, kada ga je našla žena u pedesetim, gospođa Hajra iz ulice Ruđera Boškovića (čistačica u istom tom domu). Hajra je imala mehko srce i praznu kuću, pa je povukla ono malo poznanstava što je u tom domu stekla i uspjela da Kemu iz torture odvede u svoj dom.

… Hajra je za sobom imala život kakav se često viđao u našim krajevima. Udata kao djevojčica u tuđinsku kuću u jednom bosanskom selu, bez da je iko pitao išta o tome, udata sa jedva 16 godina za čovjeka koji ima dva puta toliko godina i u tim godinama nimalo muške pažljivosti, izdržala je dobre tri godine. Iz te je kuće jedne noći pobjegla bosa do željeznike stanice, i tamo izmolila konduktera da je pusti džaba do Sarajeva. U Sarajevu je Hajra imala tetku i tamo pronašla spas. Nešto kasnije je na ulicama svog novog grada srela i ljubav, blagog i umjerenog električara Edhema. Edhem bješe stariji od nje sedam godina, ali njegovo je dječačko lice nekad u pubertetu zaboravilo računati godine pa je izgledao makar pet godina mlađi od nje.

Sa Edhemom je poživjela desetak godina, u mirnoj kući, u pažnji i poštovanju ali uvijek u potajnoj boli i tišini. Hajra i Edhem nisu za deset godina uspjeli dobiti dijete, a nekad početkom jedanaeste godine braka, Edhemu su na kliničkom postavili dijagnozu koja mu daje jedva mjesec života. Nekad u to vrijeme, oko osamdeset četvrte, na tranzistoru kojeg su imali u dnevnom boravku počinjali su puštati novu pjesmu Vide Pavlović “Ostala je pjesma moja”. Malo šta je Edhema moglo umiriti i natjerati da se zamisli i odluta uz osmijeh kao ta pjesma. Hajra nije znala zašto niti je pitala. Ti si rijetki trenuci kada Edhem ne pati u agoniji bolova za nju bili blagoslov, pa je u dnevnoj sobi, u noćima dok bi Edhem spavao, vježbala i učila da pjeva Vidinu pjesmu. Puna tri mjeseca Edhemove bolesti, Hajra je vježbala i vježbala i svaki put je sama sebi zvučala kao uvreda svakom ko je ikada pokušao pjevati, ali je ipak jedne večeri u kojoj je Edhem patio više neko inače, izašla pred njega lomeći ruke, oborena pogleda i zabrinuta, duboko udahnula kao da se sprema da skoči sa litice, i zapjevala: “Ostala je pesma moja, da se pamti jedna žena, da se peva pesma njena.”

Tu večer, Edhemova je duša pošla na bolji svijet a Hajrina ostala da se bez njega pati na ovom. U svom se malom svijetu zatvorila u tišinu i molitve, vječito tužna i potištena jer Edhemu nije rodila djecu, vječito sama i u strahu od onih koji su joj tu mogućnost dok je bila djevojčica oduzeli. Mnogo je još godina prošlo, mnogo vode se slilo niz Miljacku i mnogi se klinci oturili niz Humsku u osnovnu školu, pa tako i pokoji “domac” iz doma za nezbrinutu djecu i delikvente. Među njima Kemo, među njima i ja sa svojim sitnim ramenima i brdom od ruksaka na leđima.

Hajra je Kemu usvojila kada je imao deset godina. Voditelji doma su je znali cijeli njen život, znali njenu priču i okolnosti, pa su zaključili da bi bilo uredu da joj učine tu jednu uslugu. Kemo priča kako je Hajra prvih godina uglavnom ćutala. Donosila bi mu da jede stotinu puta dnevno, svaki je put prazan tanjir mijenjala punim i svaki put spremala nešto novo i neobično. Ponekad bi nešto rekla ali nikada mnogo, sve dok je jednu večer nastavnica nije pozvala na roditeljski sastanak u školu i ispričala joj kako je Kemo na času bosanskog jezika na pismenoj vježbi na temu “Moji heroji” pisao o njoj.

Tu večer je Hajra sjedila kući i tiho plakala dok je Kemo spavao. Ujutro, kada je dječak ustao iz svoje sobe i spremao se za školu, zatekao je Hajru kako u kuhinji sprema doručak i pjevuši: “Ostala je pesma moja da se pamti jedna žena.”. Kemo je sjeo za stol, Hajra mu iznijela da jede a on rekao “hvala mama”.

Hajra je umrla prije nekoliko godina i nije stigla vidjeti kako njen Kemo diplomira na sarajevskom univerzitetu. Sa jednog od svojih posljednjih ispita se vratio kući, noseći indeks pun debelih ocjena da joj pokaže, i našao njeno beživotno tijelo u istoj onoj kuhinji u kojoj je pjevušila istu onu pjesmu svaki put kad bi im za sve godine zajedno spremala obrok.

Ubrzo nakon njene smrti i nakon fakultetske diplome, Kemo se u svojoj zatvorenosti dohvatio interneta i aplicirao na sve jedan oglas na koji je mogao, pod uslovom da je posao vani. Želio je što prije da ode iz Sarajeva i ništa da iz njega sa sobom ne nosi. Tako je na kraju i bilo, našao posao u jednom zabačenom gradiću poznatom po zelenilu i prelijepim poljima, ponekad mi se javljao da pita kako mi je dole i zašto mu se ne pridružim, a ja mu rondao kako nema šanse da bih mogao na njemačkom tražiti hljeba i vode u tuđinskom granapu. Obećao sam ga međutim obići pa sam, kada sam našao prvi posao i sabrao prvu ušteđevinu, najavio se kod Keme i došao mu u posjetu na nekoliko dana.

Moju posljednju večer u Njemačkoj, vozali smo se njegovim novim Golfom pod debelom mjesečinom toliko jakom da su ulice bile jasne kao da je na satu pola bijelog dana. Vozali smo se, lutali, pričali priče iz djetinjstva i smijali se jedan drugom, sve do trena kada je Kemo, vrteći kotač po radio stanicama, naišao na Vidu Pavlović.

I sjedili smo tako u autu, sjedili i sjećali se mama Hajre i njenog blagog pogleda, sjećali se njene životne priče i za trajanja pjesme ni slova jednog nismo izustili. Pjesma završila, Kemo obrisavši suze nastavio da vozi, a ja poželio da ostatak života ćutim.

… Večeras evo sjedim u Sarajevu, listam kanale beskorisne kablovske za koju ni sam ne znam zašto je plaćam, i na jednom od nevažnih kanala u nevažno doba od 22:19 gospođa Vida zapjeva “Ostala je pesma moja”.