#roditelji

nego samo dužnik

kad znaš da nemaš kome pričati o svojim planovima i snovima

jer su glupi i ništa od toga neće biti

teško je kad nemaš nekoga tko te čeka da se vratiš kući samo iz razloga što nedostaješ

jako je teško živjeti život u kojem već u startu znaš da si nečija greška

moje malo srce to nikada nije moglo shvatiti

a moje veliko srce ne može zaboraviti

koliko god veliko bilo

uvijek ću se bojati biti greška

i to slama srce

i djevojčici

i ženi

jer obje još uvijek žive

Jedva sam čekala da objavim tu sliku i uz nju tekst velike pobjede. Čak sam i tog petka jedva čekala ponedjeljak kada će je otpustiti iz bolnice iako nas nakon toga čeka velika borba s čudovištem zvanim RAK; niz hemoterapija, niz lijekova i milion molitvi upućenih Bogu.

On, Vrhovni, bio je jedini spas od ove nakaze koja je izjedala njene organe tek nakon sedam godina. Da, dobro čitate, zloćudni stanovnik njenog organizma se uselio prije 7 godina i bio miran komšija sve do skoro. Sedam dana mu je trebalo da se naljuti i da krene da razbija u djeliće svaku ćeliju i jeo je svaki trun snage do njene iznemoglosti. Jedino što rak nije mogao ubiti, koliko god se trudio, je nada u nama za bolje sutra, nada za taj ponedjeljak kada će nakon mjesec dana napokon izaći iz pustih zidova Kliničkog Centra u Sarajevu. Koliko god nas je nešto gušilo, tu negdje između srca i želuca, radovali smo se kada ćemo je napokon moći zagrliti. Baš tu između srca i želuca nalazi se duša na kojoj će zauvijek biti neizbrisiva bol. Osjetila sam to taj petak jer se stvarala praznina koja me gušila i nije dala da jedem, a svaki put kad se prejedem baš duša treba da se pomjeri da mogu da dišem. Nije se pomjerala. Samo je rasla i gušila. Sve to nije bilo važno pored silnog planiranja dočeka; Pravila bih šampitu koju je poželjela i neku pitu i pire krompir, ma sve što poželi. Njene omiljene karamele sam pripremila ne govoreći joj i veliki zagrljaj, najveći, da kažem koliko je volim za sve godine koje joj to isto nisam imala snage u sebi da kažem.

Taj petak sam jedva čekala ponedjeljak. U ponedjeljak će je otpustiti. Otpustili su je tu subotu, rano ujutro. Zaspala je i zli stanovnik njenog organizma je konačno uzeo pobjedu koju ni sam ne razumije, ali pobijedila je i ona. Sigurna sam u to. Njena pobjeda nije dunjalučke veličine, jer rano odlaze samo oni kojima je čuvano mjesto u raju. Hvala Mu.

Već je podne, a ja sjedim i pijem prvu jutarnju kafu. Sad je već hladna. Razmišljam o budućnosti novih generacija. Žao mi je što je situacija ovako teška, žao mi je što živimo u ovako nezdravoj okolini. Sinoć sam pogledala jedan video koji me potaknuo na razmišljanje, ali svaka propozicija me odvela do krajnje pesimističnih zaključaka. Da li ja kao osoba od devetnaest godina stvarno nemam oblikovano mišljenje ili sam u nemogućnosti da dođem do njega upravo zbog onoga što nam sredina nameće? Mi smo od djetinjstva toliko određeni – određeni iznutra, određeni da djelujemo onako kako to žele naši roditelji, socijalna sredina i tko sve ne – mi smo zarobljeni u slici idealnog društva koje samo po sebi ne postoji. Po svemu sudeći, ne radimo ništa za sebe, već za društvo i opet kažu da smo sebični. Ne shvataju to oni. Jednostavno, dovoljno si mlad da ti kažu da si glup da iznosiš svoje mišljenje. A gdje bi mi bili da možemo govoriti o nečemu izvan tumblra koje, hvala Bogu, još uvijek nije zatrovano sredinom? Nadam se. Zašto ja ovo ne bih rekla svom društvu? Zato što to nije jezik kojim bih trebala govoriti, zato što bih trebala da se slažem sa svime što društvo nameće. Gdje bi mi bili da roditelji malo više razgovaraju sa svojom djecom i cijene njihove želje? Gdje bi mi bili da možemo raditi ono što volimo, umjesto onoga što ne volimo, a moramo da bismo sebi osigurali svijetlu budućnost? Kažu: „još si mlad/a, ne znaš ti još šta je život”. Ne znam ja šta je život, ali posmatram vaše živote i znam kako ne želim da živim. Ali koga briga što ja ne želim? Moram.

Zarobljeni smo u onim okvirima društva koji “oni” smatraju idealnim. Zašto ga onda nazivamo idealnim? Zato što je to idealno onima koji žele da mi ne poduzimamo ništa da bi to promijenili. Znate, to je najgluplji način da se postigne harmonija. Ionako smo zatupljeni, nećemo primijetiti da sve ima dvije strane i da nešto nije kako treba.

I umjesto niza postavljenih pitanja zašto konačno ne dobijemo odgovore? Kako ja da živim u društvu u kojem je idealno da svi mislimo isto, da radimo ono što rade naši roditelji, jer su to one vrijednosti koje je i njima socijalna sredina nekada nametala i još nameće? Koliko smo puta čuli od naših roditelja: „nemoj, šta će ljudi reći”? Šta smo mi? Automati, roboti, ili tko zna kakvi strojevi? A šta su nam društvene vrijednosti ako ne „pravila” kojima društvo manipulira mladima, a i sami ih ne poštuju? Koliko mrzim ono kada ti sanjaš o boljoj budućnosti i vidiš sebe kao nekoga tko to zaslužuje zbog napora i truda koji ulaže, a onda ti netko samo tako kaže: „visoko letiš”. U takvoj sredini je najlakše odustati. I većina njih odustane. Svijet ide naprijed, a ja imam osjećaj da smo svakog dana hiljadama koraka nazad. Može li na samo jedan dan društvo prestati govoriti „svijet ostaje na mladima” i konačno poduzeti nešto povodom toga? Može li nam društvo dati nešto za što ćemo se boriti? Jer koji je smisao?

Tako je, možda nema smisla.