#fudbal

Knjiga o jednom od najvećih sportista svih vremena:

Siniša, moj otac

Siniša Mihajlović je, bez sumnje,  jedan od najvećih srpskih sportista svih vremena, fudbaler koji je stekao  svetsku slavu i poštovanje navijača, saigrača i svih zaljubljenika u sport.  Pokazao se kao veliki čovek, šampion i borac. Knjiga Siniša, moj otac, nastala iz vizure  njegove ćerke Viktorije, predstavlja zalog za generacije koje stasavaju.

Narednik Siniša. Šampion sposoban  da preokrene utakmicu jednim neodbranjivim udarcem ka golu. Harizmatični  trener koji vodi svoju ekipu, kritikuje, hrabri je i teši; bez dlake na  jeziku, bez straha, bez bojazni šta će misliti ili reći drugi. Čovek koji je  dobio hiljadu bitaka, na terenu i u životu. S godinama, njegov ugled samo  raste: postao je neprikosnoveni protagonista italijanskog fudbala i primer  integriteta, hrabrosti i posvećenosti. Ali Mihajlović nije samo šampion,  vođa, sportski radnik – on je i otac i muž zaljubljen u svoju porodicu i  ponosan na svoje poreklo.

Uspomene Sinišine ćerke Viktorije  otkriće vam nepoznato lice nekadašnjeg šampiona. Čitaćete iz prve ruke o  čoveku čija prošlost, uprkos ekonomskim neprilikama u bivšoj Jugoslaviji i  senkama rata koje su se nad zemljom nadvile, ipak odiše srećom. Saznaćete  više o njegovom privatnom životu, o detinjstvu i prvim koracima u svetu  fudbala. Otkrićete lice zaljubljenog supruga i brižnog oca, ali i sve izazove  borbe s opasnom bolešću, još jednom utakmicom s kojom se Narednik, kao i uvek, nosi odlučno i hrabro...

U jedinstvenoj biografiji Siniša, moj otac nesumnjivo će uživati  poštovaoci proslavljenog fudbalera, ali ona je namenjena i ljubiteljima  inspirativnih istinitih priča koje motivišu sudbine velikih ljudi, u čijim  postupcima pronalaze podstrek za svoja dela.

Dosla je 2019. Ne mogu rijecima opisati koliku sjetu osjecam jer se zavrsila najbolja godina. Svjesna sam da ce sigurno biti jos lijepih dana, jos lijepih godina. Ali nijedna nece biti kao sto je bila 2018. Najvecu zahvalnicu sto su mi uljepsali ovu godinu, dugujem upravo Hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Nasim vatrenima. Kao veliki ljubitelj nogometa, pocela sam gledati Svjetsko prvenstvo, bez ikakvih ocekivanja, ali ipak navijajuci za svoju zemlju. Poslije se desilo nesto sto nikako nisam mogla ni da naslutim kao mogucnost. Pobjedili smo mnoge prestonice ovog sporta.. Ja sam bila tu u cosku Zagrebackog trga, nitko nije ni obracao paznju koliko sam plakala. Plakala sam od srece - naravno. Plakala sam jer nisam bila u prilici vidjeti nasu zemlju onako sretnu i sloznu. Bez obzira da li navijaju za Dinamo ili Hajduk, da li su imucni, ili pak siromasniji, bez obzira na politicko opredjeljenje.. Svi su bili kao jedno. Osim toga, ujedinili su i cijeli Balkan.. To je bilo naizgled nemoguce. Zemlje koje su ratovale, sada su se ujedinile i sa nama vristale kad Mandzo da gol...Za mene je nogomet bio nesto nevazno, sve dok nisam stekla prave idole. Ovaj put doista prave idole. Osobe koje su dale sve od sebe da nasa zemlja ponovno bude ujedinjena, da cijeli svijet sazna za nas. Ipak, mi smo ona mala Hrvatska negdje na Balkanu? Sada, mnogo smo vise. Ljubav prema jednoj osobi mogu usporediti sa onom koju osjecam prema obitelji i najblizima. To je moj Luka Modric. Da, mogu reci moj! On je moj zemljak, netko ciju sliku pogledam cim se probudim, netko cije dresove ponosno nosim. Netko ko me je naucio da nista nije nemoguce i da slijedim svoje snove. Usprkos granatama, on je trenirao da bi danas postigao ono sto je. Njegov osmjeh je nesto sto mi uljepsava svaki dan. One njegove suze u finalu, boljele su me vise nego ista... Mislim da nikoga necu voljeti kao sto volim tebe. Sada sam veoma potistena misleci da li ce ikada biti kao sto je ljeta 2018? Da li cu opet čekati utakmicu mojih vatrenih, odlagajuci sve obaveze? Da li cu opet plakati na svaki primljeni gol? Da li cu grliti nepoznate ljude kad Suba odbrani penal? Pa, moji Suba, Mandzo i Carli vise nisu u repki.. Medjutim, ostavili su neizbrisiv trag u istoj. Ali ipak me brine, sto ce uciniti ove nove generacije koje dolaze? Hoce li i njih docekati pola milijuna ljudi?

Vatreni, hvala na svemu. Zahvaljuci VAMA, imali smo najljepse ljeto. Nas Hrvate ste ucinili ponosnima, sada svako zna za nasu drzavu, nasu zastavu, nasu himnu. Ucinili ste nesto sto nitko sa Balkana nije uspio. Ispisali ste povijest. Zbog vas nogomet nije samo igra. To je dokaz da smo jedna velika obitelj. Sada sa ponosom nosim dres sa kockicama i drzim svetu zastavu u rukama.