ljudi su otkrili ljubav i dalje ne moram pisati

Stalo je u mene još gadnog kašlja i šljama stalo je u mene osjećaja teških i ponešto lakoće stalo je i dotaknulo dubine za koje nisam znao da postoje za koje nisam znao da ih imam i čuvam u sebi poput praznih ladica ispod stola za kojim pišem i odljubljujem.

Stalo je u mene nekoliko ptica a nemaran sam otkinuo im krila stalo je u mene uličnih svirača koji gudalom mi iznutrice kliješte i sviraju i režu i režu pa zasviraju od sevdaha do jutra i boli me a mislim kako taman više ne stane a stane prijatelju dragi stane i stalo je u mene tisuću bolnih divova što su koračali po jetri mojoj po crijevima mojim kazujući koliko sam zapravo malen i koliko sam zapravo čovjek.

Stalo je i od majke i od oca i tuđih majki tuđih očeva tuđih osmijeha i tuđih briga.

I trnci su u mene stali pa ne prestaju ni vrijeme sa kazaljkama oštrim ni noći što me danima vuku ni dani što na noć podsjećaju.

Stalo je prestalo nije i neće prestati dok živi grlim to i prihvaćam a ono dublje kopa lopatama realnosti što se teško lome; od života teže.

Stale su u mene zvijeri nisu stajati prestale stao je dodir i lice i kosa i nožice su stale i nosić i oči Bože dragi, oči te i usne... i ne prestaju.

Stale su ulice i putevi za koje se smatralo da u čovjeka ne stanu stao je dom i zastao zapušten i urušen. Stane u mene još mnogo a možda i ne želim više pa neka stoji i neka boli samo da je tu. stalo je i ostaje i što ću kad mi je stalo?

Jednog sam jutra po buđenju u sebe udahnuo svo neznanje svijeta ovog osim onog da mi trebaš hladnoću sam osjetio povrh dlanova dok je toplina daleke puteve plela prosipajući se po tuđim prstima kilometrima daleko tog sam jutra najprije opsovao dan osjetivši da nisi ovdje ne bih te kriviti mogao nisi od mene ni riječi znala ni pogleda ni prvog slova imena a ja sam znao suviše dobro da me čekaš negdje ne čekajući

sanjao sam hotel daleke Venecije nekoliko prijatelja talijanske kave i brkove sramežljivo umočene u njima i prešućenu potrebu imao sam rak i poželio skočiti sa balkona tražeći da se prije od nekoga oprostim a nikoga našao nisam; razlog više da te nađem tu sam se slomio prvi put

po kronološkom redu obišao sam katove i sobe ništa za rukav sam potezao turističke vodiče moleći za pomoć a rukavi njihovi bili su istrošeni i mlohavi i nije im trebalo da ih još netko rastegne po povratku u sobu po prvi sam put u snovima osjetio fizičku bol tu sam se slomio drugi put

ispod balkona plesali su debeli valovi čekajući da im se predam a htjedoh se predati tebi smiješno kako i u snu život razdvaja ljude pisaćem sam stroju dao nekoliko udara popio rakije zurio u lukove crkava i crne šipke balkonske ograde tu sam se zaustavio

odmah po buđenju u sebe sam udahnuo sva neznanja širokog svijeta osim onog da mi trebaš sa hladnim dlanovima tu sam se pitajući se kakav čovjek moraš biti da sanjaš o ženi koju sreo nisi slomio po treći put

Noć je svoje halje bacila i zamirisala na vaniliju a lampa od himalajske soli bila je spremna ugasiti svoj plam. Zamirisala je ona i osjetiti se dala, topla poput prvog gutljaja kuhanog crnog vina, što se probija kroz pothlađene zidove grla stisnutog od treme pred pjevanje. Sjela je, sva tako svoja, pred mene i nastavila sa šutnjom. Mislila je da mi smeta ta tišina jer je dobro znala da ih ponekad ne podnosim, naročito ne njene. Ali da ga jebeš, mogu reći da sam uživao, i to toliko da se idućih nekoliko dana nisam usudio pričati mnogo. Mudro me ponekad srce prevari; takvi komadići trenutaka ostanu urezani u prsima pa se ponekad tek za nekoliko stupnjeva zakrenu da me pecnu, kada mi ne treba da se sjetim i kada mi ne treba takvih peckanja. Usprkos tome - prihvaćam. Prihvaćam bez straha sve što njenom šutnjom počinje. Te večeri nisam znao razliku između vlastite ludosti i njihove. Nisam znao ludim li ja ili su se oni za krivim stolom najeli pa im se nešto okrenulo u nutrini da ne razaznaju ljubav od korištenja iz potrebe. Odgovor ne znam ni danas. Ne znam, uostalom, ni kako da sa sebe obrišem tuđi grijeh. Nema te tkanine koja bi mi ljubila rane. Ni vjetra koji mi ne bi otkinuo komadiće vezivnog tkiva i kože pod kojom čuvam masti, vode i nju. Nema te kiše koja me razjarila ne bi i pomokrila u dogovoru sa gradskim smogom a oni se čude što sam gorak poput jeftine ranojutarnje kave na prazan želudac. Prešutim i pretrpim i glavu pritišćem u nebo tražeći odgovore kao komadiće stakla ispod kreveta, da slučajno kasnije koji ne nagazim, a noć se taman vanilijom opila i ljubila njene izražajne oči. Bože, da mi je toga, kad bih to barem bio ja. A možda sam i mogao. Možda je pomislila da se udaljavam jer joj nisam dao do znanja koliko uživam u svakom njenom pokretu - bez obzira na muk. Bez obzira na mrak. Bez obzira na naše sitne prepirke. Bez obzira na korake što je vode dalje od mene a nikada je ne odvedu jer to samo ponosi igraju protiv naših ljudskosti a ljudskost se nikada ne predaje. Možda sam i mogao, da je bilo manje vremena. Možda bih požurio i ne bih trošio večer šuteći. Vanilija noćas ne miriše. Samo izdahne samoću u mene a ja je prihvaćam. Prihvaćam bez prigovora jer čak i samoća ponekad - vjerovali ne biste - njenom šutnjom počinje.