Kako ćeš ozdraviti, tamo gdje si se razbolio?
Puž ima kuću, onu koju tako spretno i snažno nosi na leđima. Kreće se teško, lagano i uvijek korak iza drugih. Ponekad mu je teško, možda dok pada kiša i krupne pahulje. Tada se putevi pretvaraju u nepregledna klizališta i sjaj neba se izgubi. Poželi i on nekad da se pomrači, postane ljut na sebe, druge i svijet oko sebe. Kad bi svako nebo gledao onako snažno i radoznalno, možda bi i snaga neba bila maštovitija svačijem oku. Nisu ni mora uvijek tako lijepa i mirna, niti su svačije oči dovoljno snažne da spoznaju snagu istoga.
Kad ti se srce smrzne, nemaš kuda. Osjetiš kako si zatvoren u milion beskrajnih krugova, koji nisu uvijek tako široki i prostrani da u svakom napraviš novu priču. Juče se neki mali pas prestrašio od petarde. Tako se skupio u uglu jednog prozora, nekih slatkih i toplinom ispunjenih kuća. Siguran da je to njegov dom i da će tu sve biti u redu. Svaki put kad je posmatrao te snažne i posebne ruke, čiji zagrljaji griju. Taj isti pas se jednom skupio na koljenima djevojčice, ponosan i hrabar kao junak iz naljepših filmova o ljubimcima. Nježan, miran i ponosan, prenio je svu energiju i snagu vedrine u oči izgubljene djevojčice. Koliko je samo snage u tim malim koracima jednog psa, što te voli bezuslovno i pruža ti svoju suštinu. Njemu je bilo dovoljno da se skupi blizu tvoje patike i tu drijema. On je svoju sigurnost pronašao u bliskosti, osjećaju da je neko pored tebe ko diše, razgovara i bezazleno se smije. Uostalom, šta nam drugo i treba u životu? Osim smijeha, radosti i snage da sa svoje dvije ruke zagrliš sav svijet. Sve dok postoje riječi koje ne možeš objasniti, slike iz kojih ne pronalaziš tehniku, djelo čija poenta svakome nije ista, znaćeš da tvoje postojanje ima smisla. Vjerovati da je svaki korak naprijed, ponekad i neki korak nazad, ali da želja treba biti jednako snažna. Čovjek bez želje je kao kuća bez krova, duša bez patnje, srce bez tahikardije. Ponekad nam treba nešto da nas potrese, napravi snažnima i pomogne da očvrsnemo.
Puž je i dalje na putu. Smrznutom od leda i pahulja, onom gdje nema nikoga. Putu koji je odavno zatvoren za promet, gdje se neka ptica slučajno sretnu. Na tom putu ćeš možda sresti nekog psa lutalicu, koji odbjeglo traži novi dom, čovjeka u potrazi za suštinom i tišinu iz koje želiš otići. Otići u neke toplije krajeve, gdje miriše more pod Velebitom i spava duša susjednih ostrva. Tamo je uvijek ljepše, sigurnije i mirnije, čini se da si tamo svoj na svome.
Autorka: Ivana Lakić
