Osjetim kako mi gruboća para unutarnje organe

Kao da mi se iz središta grudi prema van širi

Kao neko granje

S trnjem

I pokojim pupoljkom

Hvatam se za vazduh, kletem što nije od željeza

Kletem što ja nisam od željeza

Što mi zglobovi nisu skolopovi i vijci

A srce samo obični zupčanici

Da mogu da se navijem ujutro i po automatizmu preživim dan

Svjesna više ne mogu da ih prekoračim.

Pružaš korjenje kroz moje biće

Tvoje loze me obavijaju i stišću

Da li me želiš blizu sebi?

Ili me namjerno gušiš u tom zagrljaju.

Panika mi preliva biće

Šta ako je opcija dva

Šta ako je ona a ne ja

A kako da znam?

Grabim rukama šta stignem

I samo tada osjećam da si van dohvata

Svaki drugi tren okružujes me kao živi pijesak

Na dlanovima mastilo iz očiju

Voljela bih da to neko sa mnom briše

I to je sve od želja sto mogu da saberem

Jer znaš,

Emociju osjetim samo kad me naljutiš

Zato samo tada i pišem

Ovo neće biti moja najbolja pjesma

O drugima pišem bolje nego o sebi

Možda jer ono što znaš ne zapisuješ

Ili pak ništa o toj djevojci ne znam

Prestajem da osjećam u definisanim rečenicama

Svijest mi se pretapa u slike

Koliko samo vrata vodi do podzemlja

Svaki dan u glavi nova otvaram.

Jedno, dva, tri priznanja

Nisu mi pružila ruku pomoći

Koliko još mjeseci da zarivam nokte u dlanove u postelji

Koliko noći da me puna časa nasmijava

Da bih jutro opet natapala suzama

Mislim da je ovdje kraj

To su i sve riječi koje sam sabrala

I sva snaga koju sam imala

Znaš, mislim da poslije ne postoji ništa

Prah po pločicama će ostati prah

A struja u neuronskom krugu gasi svijest

Čim ja stisnem prekidač.

Nešto više što sam otkrila nekada kasnije

Nekada kada bi imala srce žute boje.

Za mene si ti ipak bila oniks

Ili si možda kvarc

Možda čak i spoj oboje

Ako se ikada u prirodi javlja.

Voljela bih da ti uradim lobotomiju

Da vidim sve tvoje emocije

Svaki neuron koji aktiviraš

Na komandu moga glasa

Možda bih napokon mogla da znam

Koje misli ti zasijaju kada povučem okidač.

Voljela bih da ne pišem o tebi

Bilješke su mi ispunjene tvojim kovrdžama i osmijesima

Riječi uvijek same naslikaju tvoje oči

Refleksno mi iz dana u dan

Isplivaš na površinu svijesti

I svaki dan moram da te ugušim u tom okeanu terora

Voljela bih da se ne budim svaki dan s mišlju kako opet moram da te ubijem.

Otkud ti jebeno pravo

Da tuđe oči riječima bojiš

I da druge kovrdže u mislima mrsiš?

Ne želim ni da o meni pišeš

Nemaš prava više na to;

Zapravo lažem-

Užasno želim da ti uzurpiram um

I da glavom o zid udaraš

Od želje da me izbrišeš crvenim tragom na bijelom platnu.

Ne želim tvoju ruku u mojoj,

Ali bih mogla vrištati

Kad bih sutra vidjela tvoje prste isprepletene s njenim

Iako sam ja tvoje prva ispustila

Jer je voltaža postajala previsoka.

Mrzim sebe jer od prvog susreta

Razaram biće oštrim rezovima

Rastvaram se između trčanja tebi i trčanja od tebe;

Mrzim te kao što i one prije tebe mrzim

Ali u tome je čar

Sva sam od mržnje satkana.

U svega tri čina

Opčinjenost

Zbunjenost

Zaglušujuća tišina

Ko je pisao po rukama

Je li to java ili san?

Dok ja snivam

Po čijoj ruci

tvoj um ostavlja trag?

Pricaj mi o još jednoj

Prolaznici kroz tvoje vrijeme

Pokusaj da mi ljubomoru

ubrizgaš u vene

Pa se pitaj

Zbog čega puštam da u ledu

Ona crvena ruža vene

Zapitaj se zašto

ne postoji karta do mene,

I zašto cekam prevoz sa tintom plave boje

Našu priču niko ne može- ne smije znati.

Biblioteku sjećanja zapalila sam,

ali srce mi još od emocija plamti.

Nebo puno zvijezda zbog tebe voljeh

i gledah ga svaku noć

misleći na tebe i riječi tvoje,

što spokoj i sreću u mojoj glavi kroje.

Voljeh nebo i voljeh tvoju dušu,

ruke koje iz mojih iskliznule su

i sada drže neke druge

dok ja nebo bojim nijansama tuge.

ne,

imala sam,

da mi svako malo

tvoje ime zapne u grlu

i davi me

kao dvje ruke koje stežu grkljan

i odsijecaju disajni put

pa se borim za život,

iznova

i iznova,

čekajući da mi izađeš iz navike.

kako voliš zimu

i kako jedva čekaš

hladna snježna jutra

a ja

uvijek kontrirala

jer

zimi fali toplina

i život

kakav samo ljeto donosi

na što si ti

na koncu rekao

da ćeš učiniti da ju zavolim.

Nedugo kasnije

nestaješ iz mog života

poput snijega u proljeće,

ali zrak nikada oštriji bio nije-

sva moja toplina

otišla je s tobom

a ti

hladniji od leda,

pustio si da ostanem

goreći od emocija

svakim novim jutrom želeći

da se samo

u pepeo pretvorim.

komplikovanih riječi

i neizgovorenih emocija

nespretno pletenu našim rukama

ne želim da pokidam;

vezući nit po nit

želim da ostanem zarobljena

u kavezu vlastitih misli

jer samo tu se osjećam sigurno.

Nemoj od mene načiniti

robinju ljudske nepredvidivosti

i mladalačke prevrtljivosti;

okove mi ne skidaj

jer ponekad

tamnica ne predstavlja

onemogućene prilike,

ponekad je to samo način

da izbjegnemo promjene

kojih se tako smrtnički bojimo.

mjesecima žudim

da tvoje usne dotaknu moje

i da moje oči budu one

o kojima maštaš

u zadnjim trenucima budnog stanja.

Kao pohlepan čovjek

željan vlasti samo za sebe

dobila sam sve što sam htjela

a sad kao i on

postelju s paranojom dijelim

gušeći se od tolikog straha

da te ne izgubim;

valjda je tako

kad ti nešto

isuviše znači

pa sam sebe uništiš

u strahu da

dugo željeno blago

ne izgubiš.

Pobogu,

samo nemoj

da ne napustiš.

da mi ne bi smetalo

da nas proguta okean,

duša mi je svakako plava

a misli isuviše tamne

da bih žalila

što još zraka nije moglo proći

kroz pluća ove djevojke

kojoj je postojanje

isuviše ličilo na zatočeništvo-

u kavezu vlastitih misli

svaki dan kada se utapaš

ne žališ što

jednom za svagda

voda zamijeni zrak

i Sunce zamijene

oči boje meda;

znaj

da mi ne bi smetalo

uz tebe da se utopim,

jednom za svagda

da oči zatvorim.

kako ti smrt prilazi

poput sjene,

prisutne pri svakom

tračku sunca,

ledi žile i

guši te u

sivilu

neostvarenih ocekivanja i

propalih odnosa?

Tišina isprekidana

samo zvukom koraka

prijatelja

koji odlaze,

a ti se i dalje

držiš za prošlost,

jer,

samoća probija dušu

i

ostavlja te promrzlu

na hladnim pločicama

pored šake

rasutih tableta za spavanje

dok premotavaš film

neispunjenih želja i

toplih uspomena

i shvataš da

neke bolove

samo metak u glavi rješava.

još jedan propali pokušaj,

vatra jakog intenziteta-

požar,

koji čitavo biće

obuzima i

nekontrolisano se dušom širi;

plamen koji

u treptaju oka

nastavlja dalje

a za sobom ne ostavlja

ništa

do pepela,

koji

više nikada

neće moći

da se vrati

svom

prvobitnom obliku.

četrdeset sedam minuta

poslije ponoći je.

Cigaretu za cigaretom

lančano palim

uz četvrtu šoljicu kahve

u pokušaju

krajnje autodestrukcije-

da dovršim ono što

tebi uspjelo nije.

Trnovita omča

je sve što je ostalo

od krvavih ruža

koje u meni sadio si

i guši me

u ritmu ove

pjesme na radiju

isuviše sladunjave i vesele

za ovako gorak

kolaps sistema.

Anarhija u glavi,

u plućima dim,

i maglovit put

do ruba krova,

izgrađen od pustih

neostvarenih snova.

i zagrlit ću te jako,

jer drhtiš od hladnoće.

Reći ću ti da si prelijepa,

kako imaš divan um

i kako sam pao

na tvoj osmijeh

i grohotan smijeh

koji je te noći

odzvanjao u

starom autobusu.

Reći ću ti

da si mi obrisala

svaku prethodnu iz misli,

dijelit ću s tobom pjesme

i iskustva,

a zatim ću, odjednom,

otići

iz tvog života.

Kad se slučajno sretnemo

skrenut ću pogled

i neću moći da te

pogledam u oči.

Kriv sam, Ekatarina,

nestašna djevojčice,

bila si previše

za nekoga poput mene;

uragan za momka koji je

samo na lagane kapi kiše

navikao.

ti nisi on,

i

ne možeš shvatiti

kako je boriti se

sa ovakvim umom.

Ti

ne znaš kako

smiriti demone

koji me u sitne sate

vuku u ponor

hladne depresije.

Neće te usrećiti

moje kritikovanje

tragičnog kraja

nove knjige

i neprestano trabunjanje

o svemu

što znam i što ne znam

jer o svemu imam mišljenje;

niti ćeš uživati

u mom glasu

dok čitam nasumične stihove

u kojima su

fragmenti moje duše.

Bit ću ti čudna

kada

bez intonacije pjevam

pjesme Parnog valjka

i patetična

kada vidiš

ožiljke

na mojoj koži.

Ne razumiješ umjetnost

pa samim tim

nećeš razumjeti ni mene

jer, ipak,

ti dragi moj

nisi on,

i ne umiješ sa djevojkom

kao što sam ja.

jebeno lomim

pod intenzitetom

tvog pogleda

i da gledam ravnodušno

a zapravo u sebi vrištim

kao da me živu

na lomači pale?

Da li je uredu

da me u grudima steže

i tlo pod nogama da gubim

na pomen tvog imena

kao kakvo prokleto dijete

koje ne može vise sa emocijama

pa plače

jer to sve postaje previše?

Ne mogu više,

ne želim-

nije ovo jebena ljubav,

ovo je mučenje

više nego išta drugo.