#dijete

ako ću te ikada držati u rukama

Svaki čovjek ima neke svoje tajne pritiske, nagomilane još od djetinjstva.

KADA SAM DRUGI PUT ROĐEN Tu sam. Tek oprano rublje na štriku visi, Miriše na polja. Na djetinstvo miriši. I čitavo nebo, i čitavo nebo bilo je karirano. Skrojeno po našoj mjeri. I nježne ruke moje majke, smirene i mlade, odmaraju u očevoj kosi. I vidim zemlju uzoranu. I čujem djecu kako grakte. I nema bola, i nema patnje. I vidim konje, bijele razuzdane, i vidim trešnje, tek su ocvjetale. Na ormaru su slike, kao staklo čiste. I kruh, svjež na stolu stoji. I vidim ruže su pored, ruže tek uzbrane. I vidim brata, obraza rumenih, i svoju sestru, u krilu svom ga drži. I vidim sebe, koljena poderanih stojim, pod krošnjama šljiva tek opupalih. I gledam u nebo. Gore plešu ptice. I kotrlja se sunce, i oblaci se pletu. Pogled mi se gubi negdje u daljini, Gledam našu kuću, bijelu u dolini. I vidim oca i majku, na trijemu zagrljeni. Kroz prozor sestra gleda, dok mi brata drži. Maše rukom i zove me kući. I vidim trčim kroz travu do pasa, ko da vjetar me nosi. I hrlim ka njima, neke ruže im nosim. A osmijeh mi je širok, i krvavi prsti. I trčim, noge svoje lomim. Prljave ruke vidim, al nevini prsti. I lokve neke gazim, ko da kiša pljušti. I sretan, i sretan vam letim, ko da krila imam, i mislim da živim, kao niko nikad, i da život ima samo ovaj jedan.