#putnik

Jedina ljubav je ona koju dajem.

I ona koja sam ja.

Prošlo je malo više vremena nego što sam mislio da će proći, i trebalo mi je malo više vremena da se ponovo primaknem tastaturi na način na koji sam to ranije radio. Doduše, imam jako dobar razlog za to.

“Plovio sam morima

kakve ne možeš ni zamisliti

a moje lađe

nagutale su se hridova i vode“

Onaj putnik kojeg sam ostavio ovdje prije nešto više od godinu dana je otišao na svojevrstan put oko svijeta, put do središta zemlje. Put do središta duše, rekao bih, ali sam malo previše mlad za jednu takvu izjavu. Opet, vrijeme je izmišljeno, pa se sve opet svodi na subjektivni doživljaj mladosti/starosti...

“Plovio sam kroz oluje

koje su me lomile

koje su me ogulile do gole kože

i tjerale da krećem ispočetka“

To je onaj put koji je svojstven svakoj individui, za koji se nikad ne zna gdje je počeo i gdje će završiti, i na kojem se svaka krivina čini kao ogromna životna prekretnica.  U suštini, i jeste tako, jer iz svake situacije naučite nešto novo. Kao, naprimjer, da iz svake situacije izvučete neki pozitivan zaključak, i da uživate što je više moguće u svemu što vas zadesi na tom putu.

“Ali nijedno more

nije se više obradovalo mojoj plovidbi

više od onog kojim plovim sada

I nijednom moru nisam dugovao

onoliko koliko dugujem tebi sada” 

ili zbog nekog

ili nekome?

Putujes kuci

jer te tamo neko ceka

Ili putujes od kuce

jer ne mozes da podneses?

Kako god zamislis zivot,

koliko god razloga imas

da odes ili ostanes

treba da znas

da si i ti putnik.

Prije nego krenes,

ne zaboravi da spakujes

mali dio proslosti

da ne zaboravis tko si,

sve sretne misli,

stare fotke,

I male ostre stakliće svog ega.

Jer kraj puta ce doci

I tebi djevojcice moja,

kad jedno malo srce

bude kucalo zbog srca tvog.