More
Prošlo je malo više vremena nego što sam mislio da će proći, i trebalo mi je malo više vremena da se ponovo primaknem tastaturi na način na koji sam to ranije radio. Doduše, imam jako dobar razlog za to.
“Plovio sam morima
kakve ne možeš ni zamisliti
a moje lađe
nagutale su se hridova i vode“
Onaj putnik kojeg sam ostavio ovdje prije nešto više od godinu dana je otišao na svojevrstan put oko svijeta, put do središta zemlje. Put do središta duše, rekao bih, ali sam malo previše mlad za jednu takvu izjavu. Opet, vrijeme je izmišljeno, pa se sve opet svodi na subjektivni doživljaj mladosti/starosti...
“Plovio sam kroz oluje
koje su me lomile
koje su me ogulile do gole kože
i tjerale da krećem ispočetka“
To je onaj put koji je svojstven svakoj individui, za koji se nikad ne zna gdje je počeo i gdje će završiti, i na kojem se svaka krivina čini kao ogromna životna prekretnica. U suštini, i jeste tako, jer iz svake situacije naučite nešto novo. Kao, naprimjer, da iz svake situacije izvučete neki pozitivan zaključak, i da uživate što je više moguće u svemu što vas zadesi na tom putu.
“Ali nijedno more
nije se više obradovalo mojoj plovidbi
više od onog kojim plovim sada
I nijednom moru nisam dugovao
onoliko koliko dugujem tebi sada”
Život je kao more - možeš se prepustiti vjetru i valovima da te nose gdje oni žele, a možeš i ti uzeti kormilo u svoje ruke. Nije teško.

















