Putnik

Prošlo je malo više vremena nego što sam mislio da će proći, i trebalo mi je malo više vremena da se ponovo primaknem tastaturi na način na koji sam to ranije radio. Doduše, imam jako dobar razlog za to.

“Plovio sam morima

kakve ne možeš ni zamisliti

a moje lađe

nagutale su se hridova i vode“

Onaj putnik kojeg sam ostavio ovdje prije nešto više od godinu dana je otišao na svojevrstan put oko svijeta, put do središta zemlje. Put do središta duše, rekao bih, ali sam malo previše mlad za jednu takvu izjavu. Opet, vrijeme je izmišljeno, pa se sve opet svodi na subjektivni doživljaj mladosti/starosti...

“Plovio sam kroz oluje

koje su me lomile

koje su me ogulile do gole kože

i tjerale da krećem ispočetka“

To je onaj put koji je svojstven svakoj individui, za koji se nikad ne zna gdje je počeo i gdje će završiti, i na kojem se svaka krivina čini kao ogromna životna prekretnica.  U suštini, i jeste tako, jer iz svake situacije naučite nešto novo. Kao, naprimjer, da iz svake situacije izvučete neki pozitivan zaključak, i da uživate što je više moguće u svemu što vas zadesi na tom putu.

“Ali nijedno more

nije se više obradovalo mojoj plovidbi

više od onog kojim plovim sada

I nijednom moru nisam dugovao

onoliko koliko dugujem tebi sada” 

Moja djela tako često čuju o tom Putniku, jednom jedinom kojeg vodim kroz život koji je, ustvari, ogledalo mog. Učim ga o putevima koje sam ja otkrivao, koji su mene doveli tu gdje jesam a odveli od onoga što ne želim biti. Ali, i učitelj, prije nego postane to što jeste, biva podučen... Zato je došao red da citiram djelo koje nije moje, a iz kojeg se rodila ova ideja Putnika kroz poeme:

 “Ti poznaješ samo one putove

Što prolaze

Od srca

I

Oka

Ali to nije sve

Ima putova što su se ispružili pred nama

Bez javnog traga kolovoza

Bez voznog reda

Bez vremena

I roka“

Previše svega ubija. Obično to ne koristim u kontekstu u kojem planiram sada, i obično uz to dodam još ponešto, no za potrebe ovog posta to je sasvim bespotrebno.

Posadio sam jednom prilikom drvo. Živi organizam kao i svaki drugi, trebalo se brinuti za njega, zalijevati ga, zaštititi ga od vanjskih faktora… Detalji su, u ovom slučaju, sasvim bespotrebni. Gledao sam ga kako se rađa, kako raste, najgore i najbolje periode njegovog života proživjeli smo rame uz rame. Brinuo sam o njemu više nego o sebi, uložio sve kako bi sve uspjelo. No, drvo je počelo da umire. Trune. Ubija i sebe, i mene. Na kraju, nestalo je, ništa ostalo od njega nije. A nisam ni ja ništa bolji bio.

Jasno je šta je dovelo do kraja tog drveta (nije da sam na samom početku otprilike nagovijestio sve). Previše brige za drvetom dovelo je do kontraefekta - počeo sam ga ubijati, trovati, misleći da ga štitim i jačam. A ono je šutilo. 

Tako to ide, djevojko - ako ti ne poklanjaš pažnju svom momku, neka druga će.I da ne bi bilo da sam seksista ili nešto, isto vrijedi i za momke - ako ti ne paziš svoju djevojku - ima ko hoće.

Baš sinoć sretoh jednu djevojku prelijepa imena na jednoj uobičajenoj subotnjoj kafici u Trasi. I tako, kroz priču, kaže ona “ja nikad momku odmah ne odgovaram na poruke, uvijek par sati kasnije”, i tu meni odjednom dođe iznimna potreba da napustim objekat i udaram glavom od obližnji kontejner pun smeća.

Naravno, zašto odgovoriti nekome odmah na poruku? Štaviše, zašto uopšte odgovoriti nekome na poruku, nekome ko ti se kao sviđa ili s kim si, ne daj Bože, u vezi (mada ne mogu da shvatim zašto bi iko bio u vezi sa takvom osobom), kada je jednostavnije žalliti se na momke istovremeno praveći najveće budale od njih i tjerajući ih da trče za tobom k’o magarci za mrkvom?

Ljudi spavaju, a ti Nedime bloguj.

Šta je reći? Koju posluku porati, i kome? Jer, kome god da pošalješ, niko je neće otvoriti. U najboljem slučaju, dobit ćeš “seen” jer je to danas moderno i jer je seen danas sredstvo kojim možeš onako hlaaaadno povrijediti nekoga, a da makneš samo maaalkice prstima. Idealno, zar ne?

Naprosto je nevjerovatno koliko virtuelni život u previše slučajeva zamjenjuje onaj pravi. Dobro, super je sve to, imaš Instagram profil sa nekoliko stotina, možda i hiljada followera. Lijepo za tebe. Imaš Facebook profil koji je popunjen prijateljima, pa napraviš još jedan i obavezno u alternativno ime staviš “Novi Profil Stari Popunjen” da raja zna da je to tvoj novi profil i da si popunio stari? Sjajno za tebe. E sad, glavno pitanje: šta ti objavljuješ tu na tim profilima? I ako nije ništa korisno (a sumnjam da tvoja zadnjica ili tvoje grudi, ili pak izražavanje mržnje prema nekom liku iz kvarta il šta već savremeni klošari objavljuju po društvenim mrežama korisno za šire mase), kojeg će tebi vraga toliko brojke na tim profilima? 

Zašto spavati kad možeš pisati postove za Tumblr?

Jedna me stvar posebno mori ovih dana: zašto ljudi očekuju da sve radi neko drugi, i onda se žale kad ne dobiju ono što žele jer, Bože moj, to nije došlo samo do njih? I zašto je naše društvo još uvijek tradicionalno do te mjere da se od muškarca očekuje da sve sam shvati, dešifruje signale koje je čika Da Vinči zapisao davno, Tjuring usavršio a moderna žena/djevojka stavila u službu svoje mladosti i traženja partnera? I onda se pitate zašto nemate momke. Pa ne znam, i ja nešto ne shvatam.

Da li vam se ikada desilo da vas neko želi ušutkati kad želite nešto reći, nešto što znate da nekome drugome smeta ali je istina, pa mora boljeti?

“Ne utišavaj me, čovječe pusti da kažem šta imam reći ne utišavaj me, kopile nek prže te malo moje riječi”

Pravda je, barem meni, uvijek bila bitna i uvijek sam se borio za nju. Bijele laži podnosim jer ih i sam “prakticiram”, upotrijebit ću taj izraz, čisto iz razloga što nikome ne nanose nikakvu štetu, a meni ili nekome drugom čine veliku korist. No, laž ili općenito djelo, postupak koji nanosi nekome štetu ne smije proći nekažnjeno, svejedno da li je kriv neko drugi ili ja. Greške treba da plaća onaj ko ih pravi, a ne onaj kome se nanosi šteta.

"Ja sebe vidim k'o pravičnu dušu i meni pravda za koju se borim je sveta prigovaraj jedino argument ako imaš argumentom dokaži moje pogrešno viđenje svijeta”

Svaka neuzvraćena ljubav je ružna. Ogavna, ima odvratan ukus i miris. Da, ljubav ima miris, i on se jednostavno osjeti u zraku, ko zna šta traži. Ona je tu, njeno prisustvo je osjetno uvijek, njeni koraci iako se ne vide ostavljaju jasan trag za sobom. Onog ko se usudi pratiti taj trag, pratiti ljubav na njenom čudnom i uvrnutom putu i prolaziti sa njom kroz sve što i ona prolazi, a proživi ona svega i svačega vjerujte mi, čeka neka posebna nagrada na kraju. Legenda kaže da se ljubav udomaći u tom koji se usudi pratiti je, te ona, kao da se oduži, prati tu osobu kroz život. I nije neuzvraćena ljubav ta koja prati tog sretnika ili nesretnika (a ja bih rekao da je oboje istovremeno), ne, to je ona istinska ljubav brižljivo umiješena i pomiješana sa mnogo sreće i spokoja. Znate kako naše majke i nane umijese tijesto za jufku, pa od toga kasnije nastane jako dobra pita? Eh pa to je apsolutno isto.

Šta je to sreća, jeste li se ikad zapitali? Šta je tačno definira, onu čistu, istinsku sreću? Osmijeh nije sigurno, jer on može biti i lažan, odglumljen, tu samo kao obmana za okolinu, mamac.

Sedamnaest Dvadeset i sedam Dva Jedan Dvadeset i osam. Eto, to je tajna sreće.

Poemu iznad napisao sam u oktobru prethodne godine (jedan od onih perioda kada se nisam pitao odakle mi sreća koja mi ispunjava dane već sam je čisto prigrlio onakvu kakva jeste), a nosi ime Brojoceda, nešto kao “brojevna abeceda” spojeno u jednu riječ. Ime je tu da uputi na njen značaj i njenu poentu, i da otprilike čitaoca navede na pomisao da u njoj leži neka skrivena poruka koja čeka da bude otkrivena. A poruka ispliva kada čitaoc shvati da se skrivena riječ (u ovom slučaju) sastoji od pet slova, a da brojevi iz poeme označavaju redni broj svakog od slova u našoj abecedi od trideset slova.

Uvijek mi je majka govorila “Samo mi nemoj lagati, jer laž mrzim najviše na svijetu”. Suosjećam sa njom, donekle. Meni su, recimo, laži simpatične, pogotovo kad su dovoljno providne da odmah primijetim da su laži.

Uvijek mi je bilo simpatično kad ljudi misle da mi mogu baciti neku šuplju priču u lice, i očekivati da povjerujem u nju. Simpatično mi je što ponekad ljudi misle da sam dovoljno glup da povjerujem u neke gluposti koje su tako providno neistinite da bi ih i moja desetogodišnja sestra provalila. Sve je meni to sveukupno simpatično, sva ta ljudska glupost.

Onda su tu oni koji sklope dovoljno dobru laž, ali loše je “plasiraju”, ili kako ja to imam običaj reći, ne lažu “sa pokrićem”. Ljudi moji, za uspjeh bilo čega u životu potreban je trud, pa tako i za finu i kvalitetnu laž. Ako me misliš lagati i ne želiš da ja to otkrijem, barem se potrudi da laž ostane skrivena. Osim ako ti je cilj povrijediti me, onda slobodno laži na svakom koraku.

Ne volim vidjeti pun mjesec na nebu, kao što je to večeras slučaj. Za nekog ko je teški rak u horoskopu pun mjesec znači sranja u emocionalnom smislu, pogotovo kada određeno vrijeme potiskujete određene emocije, probleme i slične stvari.

„Vrijeme punog Mjeseca je vrijeme kad mrzim to što sam rak u horoskopu“

Znate kako kažu, čovjek se mijenja kroz vrijeme. Zapravo se vrijeme mijenja kroz čovjeka, ali nije to poenta ovog posta. Čovjek spreman na promjene je razuman i inteligentan čovjek. Čovjek koji je spreman da radi na sebi, i svjesno stvori bolju verziju sebe, bilo sam ili uz pomoć ljudi oko sebe, je čovjek koji će kroz život proći definitivno boljim putem nego onaj koji ide glavom kroz zid ne shvatajući da taj zid ima vrata u sebi.

„Jer vrijeme punog Mjeseca je vrijeme kad ovaj novi Ja nestaje a stari Ja se javlja, jednom nogom već van groba“

Ako uporedim sebe od prije pola godine i sadašnjeg sebe... Razlika je ogromna. Ne fizička (čak mi je i kosa sad ista kao što je i tad bila, skoro pa identična), već ona iznutra, duševna, psihička. Za šest mjeseci promijenio sam se više nego u 3-4 godine u osnovnoj, pa čak donekle i srednjoj školi. Na bolje, naravno. Najgori dio svega je proces tog psihičkog sazrijevanja, shvatanja da je svijet veće govno nego što si očekivao (mislim, i prije sam znao da su ljudi govna, al baš da postoje imbecili poput pojedinaca...) i pomirivanja sa tom činjenicom, da ne možeš učiniti ništa povodom toga. Iz dana u dan, čovjek postane sve mrtviji (u fizičkom smislu), a ona vatra gori sve jače i jače, dok u jednom trenutku ne izbije na površinu i spali i tebe, i sebe, i sve ostalo.

Oculus non vidit, nec auris audivit. Što oko još nije vidjelo niti uho čulo… Transcendencija znači prelaženje granica svijesti i odlazak iznad, prekoračenje perceptivnih ograničenja koje su nam postavljena i intelektualnu evoluciju. No, šta onda? Šta kada do toga dođe?

“Vidio sam anđela kako dila kokain u tamnoj uličici između pakla i raja…”

Nisu stvari uvijek onakve kakvim se čine. Pogotovo ne kada se zagledate u njih, ne shvatajući da je ono što vidite samo obmana i distrakcija i da se okolo vas dešavaju mnogo prljavije stvari. Kao konj kada mu se na glavu stave blinkeri (ono što mu blokira pogled na stranu), pa on vidi samo ono što je ispred njega ne uspijevajući vidjeti prijetnju koja dolazi sa strane.

“Vidio sam vraga kako oblači bijela krila i radi treću smjenu kao vratar raja…”

Šta ako je ono što oko još nije vidjelo ustvari već viđeno, i ono što je uho čulo ustvari već čuveno, ali niko za to ne zna, odnosno niko ne uspije shvatiti na vrijeme da doživljava nešto transcendentno jer se to dešava na samrti?

A šta kada se sva vrata zatvore, kada dođe kraj? Kamo onda krenuti, kada je sve što je ostalo hodnik u kojem su sva vrata zaključana s vana, a ključ Bog zna gdje?

Kaže Šobić (čiji sam inače ogroman fan) u svojoj pjesmi Đon: „A zar nije štos, životu razbit' nos?“. Zar nije štos dokazati da, iako su sva vrata zatvorena, zaključana, postoji izlaz? I da je ključ za otključavanje tih vrata zapravo u našem džepu, a to što smo mi previše deprimirani porazom i ne vidimo da je rješenje pred nosom?

„Uzmi stvar u svoje ruke i otkloni muke i patnje

jer znaš kako kažu, svako je svoje sreće kovač...“

Povjerenje je jedna jako čudna stvar. Ljudske čežnje također. Život je, sam po sebi, jako čudna pojava. Kao i ljubav...

„Nisam Bog zna što, al' tako sam te ludo volio“, kaže Toše Proeski u pjesmi „Dal si sretnija“. Isplati li se više, uopšte, ludo voljeti? Isplati li se davati povjerenje drugim ljudima?

„Pazi, putniče kome vjeruješ, mač povjerenja daješ.“

Pazi, na svakom koraku... S razlogom toliko puta u svojim poemama spominjem tog Putnika, vodim ga kroz život, obasipam savjetima, ne dam mu da pravi greške koje sam ja pravio. A taj putnik sam, ustvari, ja, odnosno dio mene koji oživljava prošlost i greške koje sam pravio samo zato što želim naučiti nešto iz njih. Samo zato jer se u tim greškama, koliko god one bolne bile, krije moj spas i moja budućnost. Taj putnik si i ti, koji ovo čitaš. Nemoj biti glup kao što sam ja bio. Nemoj rasipati povjerenje, u grob će te to odvesti.