Nije ni upitala. Zašto? Samo je rekla ovo je naša zadnja noć. Do noćas smo postojali, od noćas nas nema više. Bez suza. Bez Drame, ružnih riječi i uvreda. Ustala se i polako napustila prostoriju iz potrebe za svježim vazduhom. Gušilo je tu mnogo toga tu gdje se nalazila. Sjećanja najviše.. Sve godine truda pale su u vodu, svi letovi doveli su do jednog pada gdje pokušava da još uvijek lebdi, gdje se za život bori. Ne zaustavljaj me. Ne hvataj me za ruku. Ostati neću. Jako tiho je rekla uz osmijeh da ne primjete ostali. Smatrala je da dama ne smije sebi dopustiti da pita zašto ju je za jednu noć zamijenila žena koja joj nije ni do koljena. Smatrala je da dama o svom bolu ne drami na sav glas, da zadrži taj osmijeh na licu i kad sve u njoj se lomi. A lomilo je se. Ljubaznog lica, bez na njemu da se vide emocije naputaštala je kao dama muškarca koji joj je bio cio svijet. I čak kad je zaslužio da ga ponizi, čast mu je sačuvala. Muškost i obraz. Izdrži ponavljala je približavajući se izlazu dok je pozdravljala poznanike… Svakom se nasmijala kao da joj je bila najbolja noć u životu… A potom vani kad je trebala da zaplače, nasmijala se. Ni suzu nije pustila. Smatrala je da dama ne priča o tome nikome. Bila je samo žena, koja je rođena kao dama, koja se ponašala kao dama, živjela kao dama. Bila je i to će ostati. Zauvijek. Žena. Kraljica dama. Ona će pobijediti, a on poslije svih pobjeda shvatit će da je zapravo svoje poraze slavio i da je jedan od najvećih bio njen odlazak.
theartofmadeline
romaincrisis