Sve smo mogli mi...

A nekad sam te znao naslikati, makar riječima, makar ti se na sekund približiti tako. Umio sam te vjerovati jasno kao što vjerujem božanstvenu silu ili matematske zakone na bijelom papiru. I znao sam čuvati dijelove sebe, za tebe da imaš, jednom kada dođeš. Nije u meni bilo straha i dilema, nije bilo spoticanja i pogrešnog puta. Znao sam šta tražim i šta traži mene.

Bilo je dana kada sam te mogao namirisati, jasno kao da si prije minut prošla ulicom kojom ja u tom trenutku idem. Nije to bila slutnja ili vjerovanje već čisto i jednostavno Bogom dano znanje. Bila si tu. Znam, kao što znam gdje sam ja bio prije par minuta. I onda bih lutao lijevo i desno, jurio kroz sokake, trčao za nekim kosama i zaustavljao ih tražeći im lice ali kada bi se okretale to bi bile neke druge, vidio bih im u očima odsustvo tebe.. pa bih išao dalje, još dalje niz ulicu, a tvoj mi se miris atom po atom gubio u zrak, ma koliko se otimao da mu sačuvam trag.

I kada bi ga napokon nestalo do kraja, ja bih sjedao na najbližu klupu i vadio olovku i prazan papir, sebi u krilo nešto da šaram. A onda bih lutao dalje, ne znajući ni kuda sam mjerio da idem, ni da li me negdje čekaju zbog nečeg, ni da li sam uopšte stigao igdje. Toliko sam puta na toliko mjesta zakasnio zbog tebe, da se za života za sve to pravdati ne mogu. Gubio sam poslove i prijatelje, neke sitne ljubavi i djevojke, gubio bitne sastanke i kasnio na velike utakmice i koncerte. Ma kuda krenuo, kada bi mi se ukazali tragovi tebe, ja bih sve napuštao i kretao za tobom, jednako uvjeren kao i uvijek, siguran kao što sam siguran i svaki put, da ću jednom ipak uspjeti da stignem, da ću znati, da neću skrenuti pogrešno suviše puta, da je potrebno samo još par koraka, samo jedan blok i eto te, tamo iza ugla, kada skrenem i slomim tijelo u skretanju, na par koraka dalje, stojiš ispred i poznaješ mi hod - znam da si tu kao što znam da je sunce na nebesima i mjesec sa druge strane ali… uvijek si još nekoliko koraka dalje.

Izmičeš mi kao zauvijek nedostižno sutra. Kao tajne svemira i podzemne vode. Znanje si čijeg sam postojanja svjestan, ali suviše slab da mu sustignem trag. Pa se tješim idejom da još nije vrijeme. Da ja ovakav ne polažem pravo na tako velike sudbonosne stvari. Da treba da rastem, da budem više, da mi još koja godina odredi oblik ali… ima dana, mnogo dana u kojima zamiru dijelovi mene. Ta dječačka naivnost jedva uspjeva da zadrži dah. Život uzima danak, vrijeme nosi svakoga dana po malo, i nema jutra da se ne činim sebi samom manji.

I sve češće ovi strahovi uspjevaju da moje slabosti nagovore da pustim, pa podignu priču da treba da se odraste i da se napokon postane zreo, da te maštarije nemaju mjesta u tijelu čovjeka mojih godina, da bi bilo vrijeme da se napravi nešto od života i ja odlučim, i uspravim se i krenem niz cestu kao da sam postao jedan od njih, samouvjeren do kosti u novi put, spreman da gazim i iznova zidam, da stasam i podignem čitavo carstvo po uzoru koje mi nalaže društvo, ali onda, odnekud, u slučajnom prolazu slučajnom cestom, ponovo taj miris, i svi moji gardovi padaju na zemlju… lice u trenutku promijeni sve boje, oči se rašire u detektore tebe, i potraga kreće opet ispočetka.