#prva ljubav

Da prve ljubavi ne bole, verovatno nijedna knjiga ne bi bila napisana niti bi ijedna najčistija suza djevojčice na pragu odrastanja, bila isplakana

Sjedim tako u baru, s pićem u ruci i momkom kom se ne sjećam imena, koji vuče svoje prljave ruke po meni, i nešto priča i priča, a ja ga ne razumijem. I onda se zamislim i sjetim, kako je nekad u mojoj ruci umjesto tog pića bila topla čokolada, i nije bio mrak, a ja nisam bila u zadimljenom baru, već negdje u nekom kafiću gdje puštaju Merlina i Parni Valjak. I tu si bio ti, onako nasmijan i veseo, tvoje ruke nisu bile prljave, bile su najmekše i meni najdraže na svijetu. Pogotovo onda kad su se odmarale na mojim obrazima, ili dok su crtale krugove po mojim leđima. Tada sam bila srećna, i svako jutro sam se budila s osmijehom, a u porukama me čekalo 'dobro jutro' od tebe. I hodali smo ulicama, dugim i tamnim i smijali se skupa. Zbog tebe me nikada nisu zaboljeli ni mamini šamari, ni kletve ni molitve. Zbog tebe nisam čula ni imena kojima su me zvali. Najveći strah mi je bio, da ću nekad, sama i potištena, probuditi se, a poruke neće biti. Neće biti ruku koje me miluju ni osmijeha koji toliko volim. Da neće biti tebe, i da ću sjediti tako u nekom baru, s čašom u ruci, s nekim ko nisi ti, i da će nečije prljave ruke dirati moje obraze, a neću mu ni znati ime. Jer ono nije tvoje.