#sunce

na Đurđevdan se rađa svjetlost,

i juče je nebo slavilo tebe.

Među cvijećem, rosom i zelenilom osjećam tvoju dušu,

ti si vjetar koji me miluje,

ti si tišina koja me čuva.

Sretan rođendan, bako.

Čim sunce obasja ne samo grad

Godinu ili kuću

Već i moje umne krajolike

U duši mi puže

Ta jedva usnula, sunčana slika

U skromnom domu

Nespospremljenoj sobi

Otvorenog prozora

Prekrivenog bijelim storama

Mekana bijela posteljina

U bijeloj potkošulji

Duge, puštene kose

Mehka koža

Miris što dopire

Iz najslađih dijelova vrata

I jedan nježan poljubac

U rupicu na ramenu

I još jedan

I sve tako

Dok se ne probudim

Uz miris kafe

Pored nekog vrijednog buđenja

vec sapatom koji zna gdje boli.

Svaka tvoja recenica, tiha i cista,

ostavlja trag, ali srce te jos voli.

Ne lomis me naglo, ne krvari glas,

ali ton ti je noz bez ostrice.

Nista ne kazes sto zvuci kao kraj,

ali svaka rijec gasi po jednu iskrice.

Pa ipak… ne odlazim.

Jos stojim tu, medju poluistinom i snom.

Jer ono sto imamo nije umrlo,

samo luta, izgubljeno u tvom tonu.

Znam , umorna si, ja sam umorna.

Al’ pogledaj , ispod tih rana,

jos kuca nesto kad mi pridjes,

jos treperi kad izgovoris „jutro“ bez plana.

Ubijas me rijecima, i znas to,

ali valjda vjerujes da cu izdrzati.

Jer kad ljubav stvarno nestane

ni rijeci vise ne znaju ranjavati.

Jos mozes da me dotaknes glasom,

jos vjerujem kad kazes moje ime.

Jos smo mi makar krhko, tiho