Ubijas me rijecima ne vikom,
vec sapatom koji zna gdje boli.
Svaka tvoja recenica, tiha i cista,
ostavlja trag, ali srce te jos voli.
Ne lomis me naglo, ne krvari glas,
ali ton ti je noz bez ostrice.
Nista ne kazes sto zvuci kao kraj,
ali svaka rijec gasi po jednu iskrice.
Pa ipak… ne odlazim.
Jos stojim tu, medju poluistinom i snom.
Jer ono sto imamo nije umrlo,
samo luta, izgubljeno u tvom tonu.
Znam , umorna si, ja sam umorna.
Al’ pogledaj , ispod tih rana,
jos kuca nesto kad mi pridjes,
jos treperi kad izgovoris „jutro“ bez plana.
Ubijas me rijecima, i znas to,
ali valjda vjerujes da cu izdrzati.
Jer kad ljubav stvarno nestane
ni rijeci vise ne znaju ranjavati.
Jos mozes da me dotaknes glasom,
jos vjerujem kad kazes moje ime.
Jos smo mi makar krhko, tiho
u ovim recenicama koje zive izmedju zime i zime.
