#nesto

vec sapatom koji zna gdje boli.

Svaka tvoja recenica, tiha i cista,

ostavlja trag, ali srce te jos voli.

Ne lomis me naglo, ne krvari glas,

ali ton ti je noz bez ostrice.

Nista ne kazes sto zvuci kao kraj,

ali svaka rijec gasi po jednu iskrice.

Pa ipak… ne odlazim.

Jos stojim tu, medju poluistinom i snom.

Jer ono sto imamo nije umrlo,

samo luta, izgubljeno u tvom tonu.

Znam , umorna si, ja sam umorna.

Al’ pogledaj , ispod tih rana,

jos kuca nesto kad mi pridjes,

jos treperi kad izgovoris „jutro“ bez plana.

Ubijas me rijecima, i znas to,

ali valjda vjerujes da cu izdrzati.

Jer kad ljubav stvarno nestane

ni rijeci vise ne znaju ranjavati.

Jos mozes da me dotaknes glasom,

jos vjerujem kad kazes moje ime.

Jos smo mi makar krhko, tiho

Oči mi umorno gledaju naše riječi

Poruke koje se trudimo pisati

Sve dok život naše tijelo ne ukoči.

Što preostaje nego se nadati,

Jer Bože tako prekrasno stoje zajedno

Tvoje i moje ime, kombinacija atipična

Iako oboje znamo da je možda pogrešno

Što se pronalazimo u zagrljaju ugodnom.  

Zašto ljubav mora biti anarhija,

Zašto nemam pravo reći da si moja?

Mrzim ovaj svijet (ljubavne) nelogičnosti

Vezanja za jeftine ljudske ličnosti

Koje klize iz ruku kao kapljice kiše

Misleći da je nestajanjem prekinuti lakše.

Uzalud promišljamo i čekamo neočekivano