Udahni maglicu, izdahni je. Pogledaj u sunce, ne izravno. Gledaj u osvijetljene stvari.
Neki koraci rutine jako su korisni. Sunčeva svjetlost katkad skida slojeve s onoga što vidimo, a onda zapuše i vjetrić i skine još komadić sloja jer se netko tamo sažalio. Ili netko tamo ne osjeća ništa. Što radi netko tamo?
Udahni maglicu, izdahni je. Možda nije maglica, možda su plinovi. Nevidljivi plinovi, razni kemijski elementi, nevidljivi tvome oku, za koje ne znaš kako funkcioniraju, s čime se spajaju u tvome organizmu i kako kuhaju ubojitu formulu. Je li bitno? U Sunce ne možeš gledati, nema ga jer je noć, a mjesec ne sjaji toliko uz sva ta bijela svjetla što ga imitiraju.
Uđi u pun bus, probaj pojest sve te ljude. Jednog po jednog. Ne moraš, bit ćeš uskoro doma. Dijete je pored tebe, ono je u očevim rukama. Nekom kemijom su ga stvorili on i njegova žena. Sin više voli svoju majku nego oca. Otac ima lice puno ožiljaka, govor mu nije opušten, odjeća mu odaje da nema para, a narukvica da bi ih volio imati. Strah je potisnuo duboko, duboko, isto kao i majka, te na silu prešao preko svega, ne znajući da ga prati sjena. Sjena se ne odvaja, nit nestaje na silu. Gdje nestaju sjene?
Žalim djecu malih kriminalaca, žalim djecu radnika, žalim djecu tužnih, žalim djecu ružnih, žalim djecu lijepih, žalim djecu bogatih, žalim djecu vegana, žalim djecu robota, žalim djecu nesretnih. Žalim djecu koja imaju malu šansu da nauče preskočiti potok ili skočiti s krova na krov.
Preskoči potok pa se možda smočiš, al’ probaj preskočit potok. Skoči s krova na krov, možda polomiš sve kosti, ali probaj skočiti s krova na krov.
No, znam da je teško, ja sam zadnji koji će probat preskakat, pa možda na kraju krajeva nije ni strašno ne pokušavati, a vjerujem i da pitamo mnoge rekli bi nam da je to sasvim normalno.
Mantra:
To je sasvim normalno.
To je sasvim normalno.
To je sasvim normalno.
Zato izađi van i pozdravljaj prošlost o kojoj ćeš učiti za nekoliko stoljeća i brinuti neke tadašnje brige.