Crnina je bila gusta, mrka poput crnila moÄne vladarice oceanskih veliÄina ispuÅ”tenog kada se i ta gigantska hoba naÅ”la u Å”kripcu od neke joÅ” opasnije nemani, a ispod oceana, duboko, duboko, iz same užarene srži Zemlje krenuo je nenadani grohot, geografski ogroman, te rovao svoj put preko mraÄnih morskih dna, hobotiÄine tinte i zauljenog spoja morske povrÅ”ine i noÄnih nebesa Morfejgrada ravno u podsvijest stanovnika Zagreba. Uragan buke bio je premoÄan, kroz jastuk uho je registriralo kako sama Zemlja Å”krguÄe zubima. Prepukla je napola, raspadala se na korak od svakog tko se probudio i prije nego je uspio izbaciti noge iz posteljine mogao je biti siguran da Äe upasti u beskonaÄno duboku rupetinu. Tlo, donedavno mirno i vodoravno, ljuljalo se i induciralo usnulu paniku. Prvo virus, a sada ovo - zbogom okrutni svijete, sudbina je odluÄila da je ovdje vrijeme za naÅ” zajedniÄki kraj.
Bile su potrebne dvije-tri pljuske trenutka da logika preuzme rijeÄ: Äini se da smo živi, ali desio se zemljotres. To Å”to smo veÄ bili pogoÄeni jednom globalnom krizom nije nas stavljalo u privilegiran položaj pred majÄicom Zemljom da nas ne razdrma i jednom lokalnom. Ona je imala svoje naÄine djelovanja nepojmljive malom ÄovjeÄuljku koji se nastanio na njoj i, na kraju krajeva, vodila je glavnu rijeÄ.
Å ok je vani pokrenuo karavanu koja je davala petama vjetra pred novim moguÄim naletima energije, izbjegavajuÄi i najmanju Å”ansu da izgube svoje voljene, dok su drugi, nemajuÄi kamo otiÄi, Äekali na hladnom zraku da vide Å”to Äe se desiti, a oko glava im se na drugi dan proljeÄa vijorio sitan snijeg koji se nije ni za Å”to lijepio, niti je ikako drugaÄije davao na znanje svoju prisutnost osim vizualno, kao da s nama dijeli trenutak, a u isto vrijeme i ne baÅ”, nalazeÄi se s druge strane dvosmjernog ekrana.
Snijeg je prestao, a fotografije iz grada veÄ su se urezale u svijest na putu od kreveta do trotoara, vrteÄi se u lancu poruka tako da su se vjerojatno vratile onoj osobi koja ih je prva poslala. Otpali vrh dugoobnavljane Katedrale bio je samo vrh sante leda onoga Å”to se desilo po gradu. Zgrade diljem epicentra života Zagreba velikom su se sreÄom uruÅ”ile po pustim ulicama grada, njihov sastav rasut po podu kao dokaz o moguÄim dimenzijama tragedije svima na vidjelo. Potres je nažalost, osim zgrada ozlijedio i 17 osoba od kojih je jedna mlada djevojka dok ovom piÅ”em, u bolnici u kritiÄnom stanju.
ZagrepÄani su u kriznim trenucima ipak brzo reagirali. Vatrogasci, hitna pomoÄ, vojska, policija, civilna zaÅ”tita, BBB-ovci i ostali civili izaÅ”li su na ulice da pomognu i saniraju Å”tetu koliko se ona sanirati da pod uvjetima jednog dana virusne pandemije. JoÅ” da ta mlada djevojka preživi i poživi pa da svi zajedno s njenim roditeljima odahnemo. Možemo samo biti sretni da je neka nama neshvatljiva veliÄina sluÄaja odigrala svoju ulogu pa nismo doživjeli joÅ” nekoliko desetina Richtera koji bi sigurno donijeli puno, puno viÅ”e razaranja.
Snaga potresa mogla se usporediti samo s onim koji se desio prije 140 godina i uniÅ”tio veliku veÄinu grada. Sada se vratio i pokuÅ”ao to uÄiniti ponovno, oÅ”tetivÅ”i preko 500 stambenih objekata, izvana i iznutra. IroniÄno, radi se veÄinom o zgradama koje su podigle na mjestu onih koje su propale u prvoj tragediji. Velika je veÄina zgrada izgledala kao da je ostavljena u prvotnom stanju, pod pokroviteljstvom lokalne vlasti, neposredno nam prenoseÄi duh onog doba, a da bi se na njima ustanovilo Å”to Äe biti razornije - vrijeme ili potres. Izgleda da je potres pobijedio.
VeÄina onog rasutog tereta koji se nalazio na ulicama grada Zagreba, a koji je i bez premetanja tektonskih ploÄa visio nad glavama prolaznika implicitno ukazuje na nemar i manjak ljubavi u održavanju grada jer odgovornost nije i ne smije biti iskljuÄivo na vlasnicima zgrada da mare oko njihova izgleda - to u krajnjem sluÄaju nekad ispadne i loÅ”e. Na gradskoj je vlasti da usmjerava i pripomaže u njihovom vanjskom ureÄenju. Taj Äe nemar joÅ” i viÅ”e bosti u oÄi kada se sjetimo veliÄine duga nakupljenog tijekom godina, nakalemljenog na leÄa trenutnih i buduÄih stanovnika, dok pred oÄima imamo reljefe ciglene fasade koja se trebala skrivati pod slojem žbuke Å”to bi tu i tamo smanjilo Å”tetu. Pritom nisam toliko naivan da mislim da su se lomovi mogli izbjeÄi pod ovakvim uvjetima, to nikako, ali se tu i tamo mogla izbjeÄi rupetina u zidu da je grad ikako pripomogao, potaknuo i omoguÄio renovaciju.
Da su stanovnici centra milijarderi shvatio bih da se ne bave fasadama - ruÅ”ili bi zgrade i gradili nove. U kontekstu u kojem živimo zavrti mi se u glavi dok ponirem niz spiralu - ovaj sustav divljezapadnog kapitalizma prisiljava da sami izdvajamo novac kojeg nemamo, a da bi renovirali zgrade i osigurali ih od potresa, usput odvajajuÄi novac za grad koji bi taj novac trebao barem djelomiÄno vraÄati u projekte poput renoviranja fasada ili u krizni fond za nedajbože moguÄi potres. Ipak, preÄesto vidimo da su ta odvajanja samo portal u mutne poslove podmukle, promukle i oronule suite koja se bavi iskljuÄivo, kroz cijeli niz godina Å”to im se dopuÅ”ta da vladaju, vlastitim interesima.
Stara priÄa, ali potpuno nova situacija. Mnogo je zgrada probuÅ”eno, ostalo bez krova ili im je poljuljana statika i neÄe biti nastanjive dok se ne sanira Å”teta, a pitanje je koliko sadaÅ”njih stanara ima te iznose. Pitam se Å”to Äe biti s tim zgradama? Ako Äe se renovirati tko Äe nadgledati renovacije? HoÄe li te renovacije odražavati povijest u kojoj je nekada sudjelovao Zagreb? HoÄe li stanove po nižoj cijeni pokupovati neki bogataÅ”i i tako dobiti vrijedne lokacije? HoÄemo li svjedoÄiti novim estetskim zahvatima na vizuri naÅ”eg grada? HoÄe li nakaradna preureÄenja ili novogradnje odražavati dugogodiÅ”nju povijest jedne provincijalne prÄije? Nemam pojma, ali znam da sam danas vidio ZagrepÄane koji izlaze i saniraju Å”tetu koju im je priÄinila jedna relativno kratkotrajna prirodna nepogoda. Bilo bi vrijeme da svim demokratskim alatima poÄnemo budno sanirati Å”tete koje nam svakodnevno priÄinjavaju i one dugotrajne druÅ”tvene nepogode.
