Mi se ne možemo nazvati MI, jer skoro nikada zajedno ni
bili nismo, ali volela sam te. Volela?
Zapravo, joŔ uvek, samo⦠Samo se ponaŔam kao
da nije tako, kao da me ne zanimaÅ” ni ti, ni tvoja
sreÄa, ni tvoja tuga. A zanima me. Ali to nikad neÄeÅ”
znati, a i da znaÅ”, ne bi uzimala k srcu, jer takav
si. Kada me pitaju: āJe lā joÅ” uvek on?ā, nasmejem
se uz reÄi: āHa! Ma kakvi, ne!ā. Lažem! Å to je
najgore od svega - dobro mi ide, poveruju ljudi,
nekada i sebe ubedim u to, ali ne vredi. Onda
doÄe noÄ, kad vraÄam film u glavi, ne želeÄi da se
priseÄam tvojih poruka, tvojih reÄ,i koje i danas
bole, i shvatim da samo zavaravam sebe i da Äu
te voleti sam Bog zna joÅ” koliko dugo, i da me boli
to Ŕto smo odustali, a da nismo ni pokuŔali, iako
oboje znamo da smo nekada silno želeli jedno
drugo. I sada vidim koliko su istinite one reÄi:
'NajviÅ”e se vole oni Å”to se nemaju'.ā