#snailwithapen

Sjetim se često

tvoje srebrne kose,

sakrivene crnom maramom

sa nekim roznim cvjetovima,

zavezanom na zatiljku,

bez koje nisi nikad bila.

I bila je uvreda kada bi ti netko

barem malo povukao maramu

da otkrije starost

na tvojoj glavi.

Fališ mi,

iako se ne sjećam puno

kako smo provodili vrijeme

dok si bila tu,

ali fali mi i to

čega se ne sjećam.

Fališ i onom čovjeku,

insanu, kako si ga zvala,

koji je otišao prije tebe

sa svoga balkona

kojeg si promatrala iz našeg dvorišta.

Puno si se molila,

danas ne znam kome,

i zašto,

ali je to bila tvoja utjeha,

neka vrsta bježanja,

koju nisi zaboravila

čak i kada si zaboravila sve

i svakoga.

Počivaj u miru,

gdje god bila,

i pozdravi didu

kojeg nikada nisam znala,

a da barem jesam.

Zdravo, bako,

Ovo je zadnje što ću ti napisati,

i neću više.

Obećajem.

Vratit ću se staroj rutini

i mislima.

Obećajem.

Uvjerit ću sebe da ne postojiš,

i da sam luda.

Obećajem.

Neću razmišljati kako svaka pjesma

počinje i završava tvojim imenom

tiho izrečenim iza melodije.

Obećajem.

Neću se proklinjati što sam budna

u sitne sate,

jer mislim na tebe.

Obećajem.

Neću se radovati kiši,

jer će mi dati priliku da plačem,

a da nitko ne vidi.

Obećajem.

Bacit ću te u moj um,

sakriti duboko kao stara pisma

koja pričaju priču

koju nitko ne smije znati.

Obećajem.

I ako te ikada sretnem na ovom svijetu,

biti ćeš mi samo onaj

kojemu sam zabranila da bude naslov

svake nove slagalice riječi,

i proći ću pored tebe kao pored stršljena

- dovoljno poznat da te primjetim,

dovoljno bolan da te izbjegnem.

Obećajem.

Ovo je zadnje što ću ti napisati,

i neću više.

Kada bih znala adresu,

da li bi se usudila napisati riječ,

dvije,

samo za tvoje oči,

na bijelom papiru,

kao snijeg koji opet neće pasti

na moj rođendan.

Niti me znaš,

niti te znam,

ali vidim se u riječima tvojih uradaka,

iako nisu o meni,

ali moje želje imaju oči,

vide sebe u svakom uratku,

iako nisu za mene.

Ništa nije za mene.

Nikada.

Jedva ti znam ime,

kada se pokušam sjetiti,

glava me zaboli jer,

bože moj, kako se ono zoveš?

Da barem imam adresu...

Da li bih se usudila poslati ti dokaz,

otisak prsta da me možeš naći,

iako me se ne može voljeti,

jer sam ja dvije mene u jednoj glavi.

Ne znam zašto sam takva kakva jesam,

vjerujem da bi se razočarao

kada bi sjeli popiti kavu,

bez mlijeka,

sa dvije žličice šećera,

a možda ju i ne voliš tako.

Nikada neću znati.

Mene, koju si upoznao u mojoj glavi,

u danjskom sanjarenju

i noćnim mislima,

možda bi i volio.

Imamo toliko toga zajedničkog.

U mojoj glavi.

U vanjskom svijetu,

jedna država dalje,

tko zna koliko godina dalje,

tko zna koliko različitosti dalje si ti,

sam ja,

ali nismo mi,

niti ćemo biti.

Možda bi mogli da netko zna

koliko koraka

i željenja

smo udaljeni jedno od drugoga,

ali niti sam crvena,

niti sam sposobna biti tvoja,

ili bilo čija.

Nisam ni svoja.

Zato, i da imam adresu,

ne bih se usudila napisati riječ,

dvije,

samo za tvoje oči,

jer ja sam tu,

ali nisam svjesna svoga bića,

nisam svjesna tebe,

ili mogućnosti nas.

Prolazim ovuda kao jedan list

što prolazi zrakom

nakon što je sišao sa drveta,

dobio krila

i na kraju se utopio u hladnoj rijeci.

Tu si negdje,

tu sam negdje,

ali tko zna koliko su

negdje a

i negdje b

udaljeni jedno od drugoga.

Toliko, vjerojatno,

da postoje u istom vremenu,

Reci mi tko sam.

Cura koja hoda bosa.

Ona kojoj zapetljana kosa

Leđa sakriva.

Reci mi da li

Postoji šta u ovoj glavi,

Osim snova

I slova tvojega imena?

Reci mi zašto

Mislim da imam pravo

Na sreću i još veću

Nadu. Reci.

Reci mi kako

Da budem cijela svoja,

Kada sam napola tvoja,

I gubim sebe polako.

Reci mi tko sam,

Upoznaj me dobro.

Cura koja hoda bosa,