Položili ste ispit s najvišom ocenom. Očekivano; osim što ste inteligentni, temeljno ste se pripremali i savladali gradivo. Iznenađujuće je da na nedavnom važnom ispitu niste prošli, ali to svakako ne govori previše o vama i vašim akademskim kapacitetima; profesor je tog jutra ustao na levu nogu i postavljao vam sve sama trik-pitanja.
Opisani način rezonovanja u psihologiji je poznat kao atribucija u sopstvenu korist – tendencija da svoje uspehe pripisujemo internalnim faktorima, kao što su osobine ličnosti, a neuspehe eksternalnim, kao što su situacija (profesor je ustao na levu nogu) i priroda stimulusa (trik-pitanja). Reč je o tek jednoj od instanci fundamentalne greške atribucije, kojoj smo skloni kada objašnjavamo uzroke ponašanja drugih ljudi, s tim što tada često rezonujemo dijametralno suprotno: negativne ishode pripisujemo unutrašnjim, a pozitivne spoljnim činiocima (kolega je dobio visoku ocenu zato što je imao sreće ili zato što mu je profesor naklonjen, a pao zato što je lenj i ne preterano pametan).
Atribucija u sopstvenu korist nije jedina prečica kojom se služimo da bismo očuvali samopouzdanje. U kontekstu poređenja na relaciji ja-drugi često aktiviramo mehanizam koji socijalni psiholozi nazivaju efekat bolji-od-proseka. Kao što sam naziv sugeriše, ovaj fenomen se ogleda u prenaglašavanju ličnih pozitivnih osobina i sposobnosti, što pojedincu potom omogućuje da sebe vidi kao natprosečnog po određenim karakteristikama.
Mada se na prvi pogled stvar čini prozaičnom, predimenzioniranje sopstvenih kvaliteta može imati ozbiljne implikacije. Ako, na primer, većina vozača sebe smatra natprosečnim, što je matematički nemoguće, onda to znači da ulicama i putevima svakodnevno krstari armija ispodprosečnih vozača, ubeđenih u vlastitu izuzetnost za volanom. U slučaju lekara, ulazimo na još ozbiljniji teren: ispodprosečni hirurg samouvereno se prihvata složenog zahvata, koji je mogao prepustiti (objektivno) sposobnijem stručnjaku.
Skeptik bi mogao reći da psiholozi neguju preterano pesimističnu sliku čoveka, odnosno njegovih sposobnosti za samoprocenu. Statistički gledano, postoji mogućnost da je većina ljudi zaista natprosečna u pogledu brojnih osobina. Na primer, distribucija vozačkih sposobnosti u populaciji može biti takva da mali procenat ekstremno loših vozača srozava prosek, čineći većinu istinski iznadprosečnom.
Da bi testirao validnost ovakvog prigovora, tim engleskih psihologa, predvođen Konstantinom Sedikidesom (Constantine Sedikides), profesorom socijalne psihologije na Univerzitetu u Sautemptonu, zatražio je od 85 zatvorenika, starosti između 18 i 34 godine, osuđenih za krivična dela s elementima nasilja i pljačke, da procene sopstvene prosocijalne kvalitete. Šta su pokazali rezultati[1]? U poređenju s „prosečnim zatvorenikom“, učesnici u studiji ocenili su sebe kao moralnije, ljubaznije, darežljivije, vrednije poverenja drugih i poštenije. Da stvar bude interesantnija, isti rezultati dobijeni su i kada je od zatvorenika zatraženo da se uporede s „prosečnim građaninom“. Jedini izuzetak odnosio se na parametar „poštovanje zakona“, gde su subjekti sebe videli kao prosečne, odnosne jednake s „prosečnim građaninom“.
Nalazi britanskih psihologa su na liniji s rezultatima[2] pređašnjih istraživanja efekta bolji-od-proseka u domenu intelektualnih performansi. Ona pokazuju da upravo pojedinci s najslabijim (intelektualnim) performansama najviše precenjuju sopstvene (intelektualne) kapacitete/sposobnosti. Zatvorenici, osuđeni zbog pljački i nasilnih krivičnih dela, koji sebe vide kao moralnije, poštenije i vrednije poverenja od „običnog građanina“, savršeno se uklapaju u takvu matricu. Gde je u celoj priči mesto vernika, šampiona u samoprocenjenoj superiornosti u pogledu pitanja morala? Ili, da li i koliko ateisti dominiraju zatvoreničkom populacijom, po definiciji bogatom pojedincima amoralnog i/ili nemoralnog ponašanja?