@jedanfilozof

23. prosinac, 2 sata iza ponoći

zvoni telefon, poziv iz bolnice

sve mi je bilo jasno...

Noć te je uzela sebi.

Od kad si otišla postao sam pola čovjek. Fališ mi ti, ti moja polovina. Oduvijek si bila dio mene.

Gledam kroz svaki oblak dima ne bi li te našao na drugoj strani, s osmijehom kakvim si samo ti znala napravit. Ali nema te.

Pogledam onda gore ka nebu...valjda me paziš. Osjećam to. Osjećam tebe iako nisi tu...

Volio bih da tu gore postoji vrijeme posjete, da te na trenutak zagrlim, kažem sve što sam htio a nisam stigao. Želim da je ovo sve samo ružan san, da se probudimo i da ti se sklonim u zagrljaj...

Ali nije san, sve je puno tišine.

Ko bi rekao da tišina može biti ovako glasna.

Glasna i brutalna.

Bojim se i tišine od kad te nema; soba nam je pusta

Danju uspijem sakriti suze, ali noću kad ulazim u sobu punu tuge i tišine poželim da se i ja ne probudim.

Preko kreveta ti je garderoba, kao da ćeš svakog trena doći i spremiti se.

Čujem ti osmijeh.

Ova naša soba je hladna i pusta.

U njoj su ostala samo sjećanja.

Nema ničeg, kao da sam i ja otišao s tobom.

ali više ni ne znam pravo značenje te riječi...

Je'l isto što i „dobro sam“ ?

Niti tužan,

Niti srećan

Dal' će iko povjerovati u to?

Dal' će mi i dalje vjerovati kad znaju da nije tačno?

Ne znam šta znači, ali znam da nisam "u redu" duže vrijeme.

Veza s lažnom osobom je lažna veza. Sve postane laž; emocije se ugase, koje nisi ni bile obostrane.

Budite sami.

Ne pokušavaj je "ukrotiti"; pusti je. Neka bude "divlja".

Ne pokušavaj je prisvojiti; pusti je. Neka bude slobodna.

Kad je prosla ljubav, bol patnja?

"Nećeš naći nijednu kao ja", rekla si mi

I bila si u pravu, nisam našao

"Ne treba davati 100% od sebe"... takvi mi ne trebaju u životu.

Davao sam drugima i ljubav i poštovanje, davao sebe cijelog. Ne zato što sam tražio nešto zauzvrat, već što sam to htio.

Nisam ništa tražio, nisam ništa ni dobio sem oholosti i "ljudske" sujete; ako se sujeta uopće može nazvati ljudskom...

Inat i ponos...

U jednom trenutku si kralj, u drugom zvjezdana prašina

Dok jak pljusak udara u ovoj tmurnoj noći, razmišljam o tebi...o nama.

Ma da te nikad vidio nisam i kilometri nas udaljeni dijele, jednostavno osjećam...

Osjećam prema tebi nešto, nešto što je jače od svega...osjećam emociju...

Emocija, riječ za koju sam mislio da više ne postoji u mom životu. Nešto što sam davno zakopao za sobom.

Zbog čega sam i postao ono što sam...običan bijednik.

Sirovina koja ruši sve pred sobom, čemu nije stalo ni do čega...ni do samog sebe.

Nije ga bilo briga za druge, za riječi koje izgovara, dijela koje radi...ni za šta.

Samo je gledao kako da nahrani ego, zadovolji se, a poslije...poslije bi samo to gasio srdžbom i bijesom, ljutnjom i preziranjem...mržnjom na sve.

Uspjela si, ne znam kako ali uspjela si...uspjela si napraviti prolaz kroz pećinu da dođeš do njenog najdubljeg dijela, dijela u kojem dugo nije zakoračila ljudska priroda.

Dijela koji sam pustio da truhne...ali uspjela si; uspjela osloboditi taj dio na površinu.

Postala si moj tračak nade, nade za bolje sutra i bolji život...život s tobom. Život ispunjen srećom, ane tugom; radošću, a ne crnilom; ljubavlju,a ne mržnjom.

Ni sam ne znam kako, ali uspjela si... uspjela si mi vratiti nadu u bolje sutra, u život...nadu u ljubav.

Postala si ono što sam mislio da niko neće postati...osoba koju volim. Osoba za koju brinem, koja mi je sve u životu, osoba koja predstavlja moju zvijezdu vodilju.

Postala si moja zvijezda, a ja kao Mjesec čekam da zablistaš da baciš svoje čari...hah koga lažem, već si to uradila. Već si bacila čari i zarobila mi srce, učinila ga zatvorenikom svoje ljubavi.

Ali ovaj zatvorenik se ne buni niti mu pada na pamet pobuna. On je najsrećniji zatvorenik na svijetu. Čeka svoju presudu, dijela i riječi svog sudije...tebe.

Znaj da je ovaj zatvorenik poludio...poludio od tvoje ljubavi, ali mu je drago; draže nego ikad prije.