23. prosinac, 2 sata iza ponoći
zvoni telefon, poziv iz bolnice
sve mi je bilo jasno...
Noć te je uzela sebi.
Od kad si otišla postao sam pola čovjek. Fališ mi ti, ti moja polovina. Oduvijek si bila dio mene.
Gledam kroz svaki oblak dima ne bi li te našao na drugoj strani, s osmijehom kakvim si samo ti znala napravit. Ali nema te.
Pogledam onda gore ka nebu...valjda me paziš. Osjećam to. Osjećam tebe iako nisi tu...
Volio bih da tu gore postoji vrijeme posjete, da te na trenutak zagrlim, kažem sve što sam htio a nisam stigao. Želim da je ovo sve samo ružan san, da se probudimo i da ti se sklonim u zagrljaj...
Ali nije san, sve je puno tišine.
Ko bi rekao da tišina može biti ovako glasna.
Glasna i brutalna.
Bojim se i tišine od kad te nema; soba nam je pusta
Danju uspijem sakriti suze, ali noću kad ulazim u sobu punu tuge i tišine poželim da se i ja ne probudim.
Preko kreveta ti je garderoba, kao da ćeš svakog trena doći i spremiti se.
Čujem ti osmijeh.
Ova naša soba je hladna i pusta.
U njoj su ostala samo sjećanja.
Nema ničeg, kao da sam i ja otišao s tobom.
"...samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve dane..."
