Dok jak pljusak udara u ovoj tmurnoj noći, razmišljam o tebi...o nama.
Ma da te nikad vidio nisam i kilometri nas udaljeni dijele, jednostavno osjećam...
Osjećam prema tebi nešto, nešto što je jače od svega...osjećam emociju...
Emocija, riječ za koju sam mislio da više ne postoji u mom životu. Nešto što sam davno zakopao za sobom.
Zbog čega sam i postao ono što sam...običan bijednik.
Sirovina koja ruši sve pred sobom, čemu nije stalo ni do čega...ni do samog sebe.
Nije ga bilo briga za druge, za riječi koje izgovara, dijela koje radi...ni za šta.
Samo je gledao kako da nahrani ego, zadovolji se, a poslije...poslije bi samo to gasio srdžbom i bijesom, ljutnjom i preziranjem...mržnjom na sve.
Uspjela si, ne znam kako ali uspjela si...uspjela si napraviti prolaz kroz pećinu da dođeš do njenog najdubljeg dijela, dijela u kojem dugo nije zakoračila ljudska priroda.
Dijela koji sam pustio da truhne...ali uspjela si; uspjela osloboditi taj dio na površinu.
Postala si moj tračak nade, nade za bolje sutra i bolji život...život s tobom. Život ispunjen srećom, ane tugom; radošću, a ne crnilom; ljubavlju,a ne mržnjom.
Ni sam ne znam kako, ali uspjela si... uspjela si mi vratiti nadu u bolje sutra, u život...nadu u ljubav.
Postala si ono što sam mislio da niko neće postati...osoba koju volim. Osoba za koju brinem, koja mi je sve u životu, osoba koja predstavlja moju zvijezdu vodilju.
Postala si moja zvijezda, a ja kao Mjesec čekam da zablistaš da baciš svoje čari...hah koga lažem, već si to uradila. Već si bacila čari i zarobila mi srce, učinila ga zatvorenikom svoje ljubavi.
Ali ovaj zatvorenik se ne buni niti mu pada na pamet pobuna. On je najsrećniji zatvorenik na svijetu. Čeka svoju presudu, dijela i riječi svog sudije...tebe.
Znaj da je ovaj zatvorenik poludio...poludio od tvoje ljubavi, ali mu je drago; draže nego ikad prije.
Ovaj zatvorenik te voli i ne pokušava pobjeći iz tvog zatvora.
