lijevo od raja

Kažu da su oči ogledalo duše, ali to nije istina. Oči su ogledalo onoga u koga gledaju. Otuda tebi verovatno svi ljudi izgledaju dobroćudno: oči im nisu iste kao inače onda kada gledaju u tebe. Ti si od onih što teško uče da ljudima to ipak nisu uobičajene oči.

Ta i ta devojka, recimo, kao i svi drugi, ima svog idealnog muškarca; samo, nevolja je ta što ona živi u Rumuniji, a on je Eskim. Koje su šanse da se sretnu? A znali bi, sve bi im bilo jasno kad bi se samo sreli... ali se naprosto neće sresti. Njihovi životi postaće ljubavno promašeni. A kad promašiš ljubav, šta onda uopšte možeš da pogodiš?

Da, zaboravit će nas. Takva nam je sudbina, što se tu može. Ono što nam se sada čini ozbiljnim, značajnim, jako bitnim, kad prođe neko vrijeme - bit će zaboravljeno, ili će nam se činiti nebitnim! A zanimljivo je, da mi, sada, uopće ne možemo znati što će se tamo u nekoj budućnosti zapravo cijeniti uzvišenim, bitnim, a što jadnim, smiješnim. Nisu li se otkrića Kopernika, ili, recimo, Kolumba, u prvo vrijeme činila suvišnima, smiješnima, a neka besmislena glupost, koju je napisao neki čudak, nije li se činila istinitom? I može se dogoditi da će se naš nekadašnji život, s kojim se tako pomirujemo, s vremenom činiti čudnim, neumjesnim, glupim, nedovoljno čistim, možda čak i griješnim...!

VERŠINJIN: Hajde da maštamo... na primjer, o životu kakav će biti poslije nas, za dvjesta, trista godina.

(...) Ovdje poznaješ svakoga i svi poznaju tebe a ipak si stranac, stranac... tuđ i osamljen.

Koliko glava, toliko umova i koliko srca, toliko vrsta ljubavi.

Cijeli dan joj se činilo da ona u pozorištu igra sa glumcima boljim od sebe i da njena loša igra kvari cijelu stvar.