Dan mi krene divno. Ujutro budem sretna i na mom licu sija osmijeh. Ne dopustam nikome da ga skloni. A onda dolazim kuci. Sve postaje suprotno. Na ulaznim vratima osmijeh se vec refleksno pretvara u bolan izdraz lica. Vika,galama… Napravim li bilo sto krivo,ne gine mi jedna "odgojna lekcija”. Samar,udarci ili vrijeđanje moja su svakodnevica. U normalnim obiteljima roditelji se trude razgovarati sa svojom djecom ako imaju probleme zbog kojih su povuceni. U mojoj obitelji kad zatrazim malo mira ili se zatvorim u sobu dolazi do bijesnih ispada. Tada sam ljencina koja nista po cijeli dan ne radi i od skole se umori. Ako je moj ton drugaciji od onog kakav on zeli nagradi me samarem. Da se naucim da sve on određuje. Danas sam prilikom ciscenja kuce rekla da ne mogu odmah pocistiti nered koji je on napravio u kuhinji jer nisam zavrsila s kupaonicom. Unio mi se u lice te mi tako snazno zavrnuo zapesca da sam pala na pod. Osamario me jer sam stavila ruke ispred glave kako bih sprijecila daljnje udarce.
