Imam naviku pisati o svojim osjećajima zato što me to oslobađa i dopušta mi da budem ona osoba koja ja zapravo jesam. Ali trenutno.. trenutno se bojim i započeti, zato što imam osjećaj da će završiti o njemu, opet.. Svejedno, pokušat ću. Opet je jedan od onih dana kad mi se osjećaji mjenjaju iz sekunde u sekundu i iz osjećaja kad bih mogla vrištati od sreće prelazi u onaj osjećaj gdje se trudim da ne zaplačem. Imam toliko pitanja koja selim iz jednog kutka svojih misli u drugi kut, i tako u krug, zato što ne želim dozvoliti sebi da počnem razmišljati o odgovorima na ta pitanja.. ubilo bi me. Pa tako usput, gledam filmove i slušam najsretnije pjesme samo da maknem misli iz glave, i uđem tu i tamo na Tumblr, pa nakon par minuta listanja počnem proklinjati samu sebe zašto sam uopče ušla zato što mi obično upadne u oko neki citat koji me tjera na daljne razmišljanje i na suze, sve ono od čega bježim. I u tom listanju po Tumblru slučajno uđem u poruke i vidim njegovo ime.. i nasmijem se. Imam osjećaj da je još uvijek moj, iako to već dugo nije. Zanima me što on osjeća prema meni, i dali osjeća još nešto, ali to vjerovatno nikad neću saznati. Onda shvatim da smo još u kontaktu, da sam neki mali dio njegovog života, i nasmijem se. Shvatim da je meni uvijek bila jedna njegova poruka dovoljna da budem sretna, i postanem zahvalna da ih imam priliku pročitati par dnevno, iako više nisam njegovo sve. Zanima me hoće li me ikada on prestati, hoću li se probuditi ujutro bez da mi on prvo padne na pamet, i hoću li dočekati dan da ću nekom drugom napisati prvom poruku za dobro jutro, pa tek onda njemu. Možda je to neka navika koju sam dobila prije skoro 4 godine da je moje dobro jutro namjenjeno za njega prvo i tek kasnije nakon toga mogu započeti dan. Zanima me hoće li nečiji drugi smjeh moći napraviti onaj osjećaj u meni kao njegov, ili sam osuđena da budem doživotno ovisna na taj smijeh. Zanima me hoće li mi ikad iko značiti kao on, ili je suđeno da je on zauvijek meni prvi u srcu i da je on taj o kome brinem više nego o sebi i nakon svega vremena. Nadam se da ću još jednom čut ono njegovo malena, samo da osjetim kako mi srce zadrhti kad on to izgovori. Da se onaj najveći osmijeh stvori na mom licu, iako se trudim bit ozbiljna. I ko što kaže ona pjesma 'Jednom davno krivim putem otišli smo mi'.. zanima me kako sam mogla njega pustiti? Gdje sam krivo skrenula? Zašto sam napustila put gdje sam bila sretna? Gdje mi je pamet bila? Zato što zasigurno znam da mi je srce bilo i ostalo kod njega..
Me
