#priča

Prva starleta Kraljevine Jugoslavije - „Lela fatalna“ Šimona A. Đarmatija u prodaji

Jelisaveta Lela Salević, „Lela fatalna“, nije bila samo fizički privlačna žena. Ona je zračila nekom magičnošću. Bila je puteno ženstvena i izrazito šarmantna. Imala je neodoljiv osmeh i talenat da voli i bude voljena. Nikoga nije ostavljala ravnodušnim. Tridesetih godina 20. veka iz temelja je poljuljala brakove našeg tadašnjeg otmenog sveta. Ponosno je igrala ulogu prve starlete Kraljevine Jugoslavije, a onda se zla kob poigrala s njom i njenim ljubavnicima i udvaračima. 

„Ono što se često govori da ’teme traže pisce’, desilo se i ovoga puta. Posle veoma lepog prijema knjige ’Baba Anujka – banatska veštica’, pripremio sam rukopis o beogradskim vračarama. Urednik te knjige je insistirao da u rukopisu navedem imena nekih poznatih ličnosti koje su koristile usluge vračara. Naravno, to nije bio nimalo lak zadatak. Bez provere, može se zapravo za svaku ličnost navesti da je koristila usluge vračara. U tom pogledu su same vračare razvile svojevrstan marketing tvrdeći da su upravo njihove usluge koristile poznate ličnosti. Tako sam kod tri različite vračare naišao da ih je posećivala Jelisaveta Lela Salević. To je bilo sasvim dovoljno da se pojavi iskra koja će zapaliti istraživačku vatru u kojoj sam nekoliko meseci zaista goreo“, kaže Đarmati. 

„Knjiga ’Lela fatalna’ je uzbudljiva priča o jednoj mladoj devojci koja je došla u Beograd iz Ivanjice i koja je za kratko vreme uspela da uzburka krv muškaraca različite dobi i izazove zavist ženske populacije. Ona je bila tema zasedanja Narodnes kupštine. Njena sudbina vezana je i za ’Gospođu ministarku’ Branislava Nušića. Lepa Lela Salević, glavna junakinja knjige, kako je to napisao Vasa Pavković, za neke će biti samo spretna femme fatale, a za druge uzbudljiva metafora ženske sudbine u patrijarhalnom svetu prve Jugoslavije,“ izjavio je autor. 

Sunce da joj pomogne i ispriča mu o danima kad je sijalo jako, a ona od misli nije vidjela ni dan ni cestu pred sobom.

Da mu priča koliko je samo željela onaj jedan pogled od kojeg klecaju koljena i obrazi poprimaju boje majskih ruža.

Mjesec da posvjedoči o svim noćima bez sna i bojama duge koje su se razljevale niz obraze mokre od tuge. Da mu kaže koliko je željela pomoći mu onda kada to nije mogla, grliti ga, bez prestanka i pojma o vremenu i prostoru, tamo gdje su im se pogledi slučajno susreli.

Jedva sam čekala da objavim tu sliku i uz nju tekst velike pobjede. Čak sam i tog petka jedva čekala ponedjeljak kada će je otpustiti iz bolnice iako nas nakon toga čeka velika borba s čudovištem zvanim RAK; niz hemoterapija, niz lijekova i milion molitvi upućenih Bogu.

On, Vrhovni, bio je jedini spas od ove nakaze koja je izjedala njene organe tek nakon sedam godina. Da, dobro čitate, zloćudni stanovnik njenog organizma se uselio prije 7 godina i bio miran komšija sve do skoro. Sedam dana mu je trebalo da se naljuti i da krene da razbija u djeliće svaku ćeliju i jeo je svaki trun snage do njene iznemoglosti. Jedino što rak nije mogao ubiti, koliko god se trudio, je nada u nama za bolje sutra, nada za taj ponedjeljak kada će nakon mjesec dana napokon izaći iz pustih zidova Kliničkog Centra u Sarajevu. Koliko god nas je nešto gušilo, tu negdje između srca i želuca, radovali smo se kada ćemo je napokon moći zagrliti. Baš tu između srca i želuca nalazi se duša na kojoj će zauvijek biti neizbrisiva bol. Osjetila sam to taj petak jer se stvarala praznina koja me gušila i nije dala da jedem, a svaki put kad se prejedem baš duša treba da se pomjeri da mogu da dišem. Nije se pomjerala. Samo je rasla i gušila. Sve to nije bilo važno pored silnog planiranja dočeka; Pravila bih šampitu koju je poželjela i neku pitu i pire krompir, ma sve što poželi. Njene omiljene karamele sam pripremila ne govoreći joj i veliki zagrljaj, najveći, da kažem koliko je volim za sve godine koje joj to isto nisam imala snage u sebi da kažem.

Taj petak sam jedva čekala ponedjeljak. U ponedjeljak će je otpustiti. Otpustili su je tu subotu, rano ujutro. Zaspala je i zli stanovnik njenog organizma je konačno uzeo pobjedu koju ni sam ne razumije, ali pobijedila je i ona. Sigurna sam u to. Njena pobjeda nije dunjalučke veličine, jer rano odlaze samo oni kojima je čuvano mjesto u raju. Hvala Mu.

"kao predstava bez aplauza."

"Proklet."

"Ne shvatam poentu, šta?!"

"Rodimo se, živimo kako živimo i onda..."

"Život...", ponovih:

"Živim, al' ne postojim!"

Pogledala me je, dok se Sunce reflektiralo u njenim suzama...

Zagrlila me je i ćutala.

("Možda je ona moj jedini aplauz, moj smisao, moja volja za postojanjem"), pomislih u sebi, pa joj obrisah suze, koje kao

1000

aplauza