#obzir

Vanshni

Svaki dan prolazim ulicama gledam ljude koji žure na posao, sa posla i pitam se: “Gdje im je mozak?!” i onda gledajući njih mene skoro pokupi auto pa se opet pitam: “Gdje mi je mozak?!?” I tako hodam dalje preko jedne zebre, na drugu, ljudi nemaju strpljenja pustiti me preko zebre, trčim i skačem kao klokan na tim zebrama i izgledam smiješno do bola. Ljudi psuju na mene jer prolazim zebrom u trenutku kad je njima hitno negdje stići. Trube jer je brzina mog hoda baš poput lavljeg, a oni svi žele da glumim geparda i da jurim preko zebre. Vidim djecu kako trče po kolniku, zezaju se i onda njihove majke viču na njih jer djeca trče glavom bez obzira i mogli bi podletjeti pod auto, pa mislim: “Gdje im je mozak?!” I onda njihove majke koje uporno žele da su im djeca savršena i da ne trče van kolnika i onda one skoro padnu pod auta, pa mislim: “Gdje im je mozak?!” Zbunjena hodam ulicama do škole, vidljivo već kasnim, razmišljam o predmetima koje taj dan imam i sjetim se da sam zaboravila kod kuće uzeti najvažniju stvar, pa se opet pitam: “Gdje mi je mozak?!” Zaključak svega jest da imamo glavu, premda bi i nju izgubili da nam nije prikvačena za vrat, ali mozak nemamo ili ga imamo al’ ga ne koristimo i onda se dogode smiješne stvari, glupe stvari ili netko strada jer mu je mozak OFF. Moramo više misliti, više biti odgovorni i suosjećajni ne samo misliti na svoju guzicu već razumjeti i tuđu guzicu. Zato slijedeći put kad prelaziš zebru nemoj hodati kao puž, imaj obzira možda se nekome žuri. Ako voziš stani prije zebre i pusti pješaka, a on ako ima obzira požurit će se i tako će svima biti ljepše.:)

Kada govorimo o analognim satovima, na pamet nam padaju dvije ili tri kazaljke oko kojih su poredane brojke od 1 do 12! Tako je već stoljećima bez obzira na to radi li se o ručnom ili zidnom pokazivaču vremena, no uvijek se nađe neki "pametnjaković"!